Milošević prihvatao mirovne planove u BiH koji nisu ispunjavali srpske ciljeve

Vještak Optužbe za istoriju Robert Donia to je potvrdio, uz opasku da je Miloševićev glavni motiv bilo uklanjanje međunarodnih sankcija protiv Srbije.

Donia je ostao pri iskazu da je Miloševićeva vlast, u načelu, tokom cijelog rata, podržavala stvaranje homogene srpske države u BiH.

Da je Milošević podržavao stvaranje te države, tokom unakrsnog ispitivanja svjedoka nije osporavao ni Stanišićev branilac Wayne Jordash.

Iz ratnih bilježaka komandanta Vojske Republike Srpske (VRS) Ratka Mladića, Jordash je citirao da je na sastanku u novembru 1993. Milošević kao glavni cilj, uz jačanje položaja Srbije, naveo “uspostavljanje Republike Srpske (RS) kao potpuno nezavisne države”.

Donia, koji je analizirao mnoštvo dokumenata RS-a i Srbije, potvrdio je da je to bio Miloševićev stav.

Iz Mladićevih bilježaka Jordash je naveo i Miloševićeve riječi da je “RS realnost” koju valja iskoristiti za okončanje rata.

Staniševićeva Odbrana sugerisala je, međutim, da Miloševićeva podrška stvaranju srpske države u BiH nije bila isto što i podrška ostvarivanju svih strateških ratnih ciljeva bosanskih Srba.

Ti ciljevi, proklamovani u maju 1992., bili su, pored ostalog, razdvajanje Srba od Muslimana i Hrvata; uklanjanje “granice među Srbima” na Drini; spajanje Republike Srpske Krajine (RSK), RS-a i Srbije posavskim koridorom; i podjela Sarajeva.

Na sugestiju branioca Jordasha, američki istoričar Donia potvrdio je da je Milošević, za razliku od predsjednika RS-a Radovana Karadžića, 1993. zagovarao prihvatanje Vance-Owenovog mirovnog plana, po kojem nijedan od ratnih ciljeva bosanskih Srba ne bi bio ostvaren.

Stanišićeva Odbrana i danas je tvrdila da se Milošević protivio ujedinjenju svih srpskih zemalja, što su predlagala vođstva RS-a i RSK-a.

Advokat Jordash je lidera RSK-a Milana Martića, koji je predlagao ujedinjavanje vojnih i policijskih snaga, nazvao “ludim”.

Tvrdnju Odbrane da je, uoči rata u BiH, “Islamska deklaracija” Alije Izetbegovića imala “zastrašujući učinak” na Srbe i Hrvate, vještak Optužbe je odbacio.

Pošto je Stanišićev branilac citirao iz “Deklaracije” da “nije moguć ni mir ni koegzistencija između islama i neislamskih institucija”, Donia je ocijenio da su “Srbi i Hrvati pogrešno tumačili, iskrivljavali i preuveličavali” taj dokument, koji je, po njemu, malo ko zaista pročitao.

Na podsjećanje da je “Deklaracija” predviđala da se samo lojalnoj nemuslimanskoj manjini dozvoli da ostane u islamskoj državi, Donia je uzvratio da se taj dokument nije odnosio na Balkan, nego na Pakistan.

“Islamsku deklaraciju” je Stanišićev branilac povezao sa mudžahedinskim borcima koji su tokom rata počinili zločine u BiH. Tvrdio je da su ti mudžahedini kasnije postali poznati kao “Al-Kaida” i ISIS.

“Mogli bi se smatrati sličnim tim grupama”, dopustio je Donia.

Unakrsno ispitivanje svjedoka biće nastavljeno sutra.

Bivši šef Službe državne bezbjednosti (SDB) Stanišić i njegov pomoćnik Franko Simatović optuženi su za progon, ubistva, deportaciju i prisilno premještanje nesrba u Hrvatskoj i BiH u periodu od 1991. do 1995. godine.

Po optužnici, ti zločini počinjeni su u okviru udruženog zločinačkog poduhvata čiji je cilj bilo trajno i nasilno uklanjanje Muslimana i Hrvata sa dijelova teritorije BiH koje su lideri Srba proglasili srpskim.

Na čelu tog zločinačkog udruženja, prema optužnici, bio je predsjednik Srbije Slobodan Milošević, a među protagonistima su bili Radovan Karadžić i Ratko Mladić.

Milošević je umro prije izricanja presude za ratne zločine, dok su nepravosnažnim presudama osuđeni Karadžić, na 40 godina zatvora za genocid i ratne zločine u BiH, i Mladić, na doživotni zatvor.