Analiza – Ibračević i ostali: Optuženi se bavili drugim poslovima

Odbrane su dokazivale da oštećeni u ovom predmetu nisu bili civili i da optuženi nisu učestvovali u njihovom zlostavljanju i mučenju u pritvorima u Rapatnici i Lukama.

Za hapšenje, nezakonito zatvaranje te mučenje i nanoštenje teških patnji civilima srpske nacionalnosti s područja Srebrenika i Lopara, optužnica tereti Ekrema Ibračevića, Faruka Smajlovića i Sejdaliju Ćovića.

Tužilaštvo tereti Ibračevića kao nekadašnjeg načelnika vojne bezbjednosti Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane u Srebreniku, Smajlovića kao komandira saobraćajnog odjeljenja Vojne policije zaduženog za obezbjeđenje objekata pritvora, a Ćovića kao vojnog policajca.

Odbrana Ibračevića je ocijenila da se na osnovu izvedenih dokaza ne može smatrati da je optuženi imao svojstvo komandanta i da Tužilaštvo nije identifikovalo osobe koje su mu bile podređene.

Odbrana je uložila krivične prijave i presude Okružnog vojnog suda u Tuzli iz 1992. godine kojima su oštećeni koji su svjedočili na suđenju osuđeni zbog učešća u neprijateljskoj vojsci.

Prema Odbrani, svjedoci iz optužnice nisu bili civili, već pripadnici srpske Teritorijalne odbrane.

Na okolnosti organizovanja kriznih štabova te naoružavanja srpskog stanovništva u selima Brezje i Jasenica, Odbrana je saslušala nekoliko svjedoka.

Radenko Mihajlović je kazao da su od Jugoslovenske narodne armije (JNA) dobili poluautomatske puške na osnovu spiska Kriznog štaba u selu. Težeg naoružanja, kako je precizirao, nisu imali.

“Bilo je nekoliko sastanaka da se narodu objasni odbrana sela… Bio je kao neki vod, nas 36 do 40. Na njegovom čelu je bio Pero Đukić”, rekao je Mihajlović.

On je dodao da su mještani noću držali straže do napada na selo 19. juna 1992. godine, kada su krenuli prema šumi i ubrzo uhapšeni.

Noćne straže

Mićo Blagojević takođe je potvrdio da su mještani Brezja dobili oružje i držali noćne straže. On je naveo da je stražario u blizini kuće, s puškom koju je dobio njegov otac.

Blagojević je istakao da u selu nije bila nikakva jedinica niti su od nekoga dobijali naređenja.

Odbrana Fikreta Smajlovića pozvala je svjedoke koji su izjavili da on nije bio zadužen za pritvor u Rapatnici.

Suad Imširović, koji je bio čuvar u pritvoru, kazao je da je Smajlović bio komandir saobraćajne vojne policije, koja nije bila zadužena za pritvor.

“Mi smo pripadali protivterorističkom vodu… Komandir je bio Safer Ahmetović”, rekao je Imširović.

On je kazao da u pritvor nisu dolazili Smajlović i optuženi Sejdalija Ćović, dok je Ekrema Ibračevića viđao kada bi dolazio u kontrolu.

Svjedoci Nusret Imširović i Almir Mujkić, koji su bili u saobraćajnom odjeljenju Vojne policije, rekli su da im je komandir bio Smajlović i da ih je on raspoređivao i obilazio na punktovima.

Mujić je kazao da im je zadatak bio da dežuraju na punktovima i da ih je povremeno obilazio komandir.

On je naveo da se znalo desiti da pripadnici iz saobraćajnog odjeljenja budu angažovani u intervenciju ili da privode lica, “uglavnom koja nisu htjela na liniju”. Privedene su, kako je dodao, predavali u pritvor koji je bio formiran u Domu u Rapatnici.

Odbrana Smajlovića smatra da nije dokazano ni da je Smajlović dolazio u Rapatnicu i učestvovao u mučenju zatvorenika.

Svjedoci Sejdalije Ćovića izjavili su da su optuženog 1992. godine viđali na punktovima na području Srebrenika, na kojima je obavljana kontrola lica i vozila.

Svjedoci Ćovićeve Odbrane su rekli i da optuženog nisu viđali u prostorijama Mjesne zajednice u Rapatnici, gdje su bila zatvarana lica srpske nacionalnosti.

 Nikakvi bratski odnosi

Bahrudin Ćidić, koji je bio u rezervnom sastavu policije, kazao je da je bio na dva punkta u smjenama sa Ćovićem, koji je bio vojni policajac.

“Mi, civilni policajci, bili smo zaduženi da pregledamo civile, a vojni policajci su bili za vojna lica… Bilo je nas četiri do šest, i po dva vojna”, rekao je Ćidić.

Svjedok Osman Mujić, koji je bio komandir Civilne zaštite u Rapatnici i mjesni imam, kazao je da je ispred objekta u Rapatnici viđao Mustafu Ćovića Mućeta, koji “nije baš bio melem duši”. Sejdaliju Ćovića, kako je rekao, viđao je na punktu u gradu.

Mujić je izjavio da su odnosi braće Mustafe i Sejdalije Ćovića bili “nikakvi” i da “ni putem nisu mogli ići zajedno”.

Svjedok Džemal Buljubašić, koji je bio predsjednik Mjesne zajednice u Rapatnici, takođe je potvrdio da su braća Ćović bila u sukobu.

Starijeg Mustafu je, kako je naveo, dva puta vidio kod objekta u kojem su bili pritvoreni Srbi, a optuženog Sejdaliju Ćovića tu nije viđao.

Nekoliko svjedoka Odbrane je kazalo da je civilna policija bila zadužena za objekat u Lukama, gdje su pritvarani civili.

Admir Žilić, koji je bio rezervni policajac, rekao je da su u svlačionicama objekta u Lukama zadržavani civili koji su kršili javni red i mir ili počinili neko krivično djelo. On je potvrdio da je sredinom juna 1992. bilo privedeno pet do šest lica srpske nacionalnosti.

“Njih je privela civilna policija. Bili su smješteni dolje, imali su vodu, hranu su dobijali kao i mi. Imali smo zadatak da čuvamo te ljude. Bili su zaključani, a ključ je bio isključivo kod komandira”, naveo je Žilić.

On je kazao da ne zna razloge zbog kojih su ova lica pritvorena, te da nisu odvođeni na saslušanja ni da je neko dolazio da ih ispituje.

Tužilaštvo je ranije zatražilo osuđujuće presude, a Sud će presudu izreći 28. oktobra. Suđenje je trajalo nešto manje od dvije godine.