godine.
Tihomir Gligorić je kazao da je nakon višestranačkih izbora na području Doboja sve bilo korektno, no da je postepeno dolazilo do građanskih i nacionalnih tenzija, te da je “psihoza stalno rasla” i da su se čak počele uvoditi i noćne straže.
Prije 3. maja 1992. godine, rekao je svjedok, bila je raspisana opća mobilizacija, koju Bošnjaci i Hrvati nisu prihvatili, a na koju se srpsko stanovništvo masovno odazvalo, zadužilo oružje i ušlo u sastav Jugoslavenske narodne armije (JNA).
Gligorić je naveo da je bio načelnik vojnog odsjeka i član Kriznog štaba, koji je brojao oko 15 osoba. Kazao je da je predsjednik Kriznog štaba bio Borislav Paravac, a među narodnim poslanicima bio je i Milan Ninković.
Milan Ninković, Borislav Paravac, Andrija Bjelošević i Milan Savić optuženi su da su od početka maja 1992. do kraja 1993. učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu protiv civilnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva.
Optuženima su na teret stavljeni napadi vojske, policije i paravojnih formacija, prilikom kojih su civili ubijani i zarobljavani te odvođeni u logore na više lokacija na području Doboja, kao i progon bošnjačkog i hrvatskog stanovništva s područja Doboja i Teslića.
Optuženi Paravac je u to vrijeme bio predsjednik, a Ninković član Kriznog štaba općine Doboj, Bjelošević načelnik Centra službi bezbjednosti (CSB) Doboj, dok je Savić bio njegov zamjenik.
Gligorić je pojasnio da su se sjednice Kriznog štaba održavale jednom sedmično, da su odluke donošene većinom glasova i da je Paravac korektno vodio rad ovog organa. Rekao je da mu nije poznato da li je bilo tajnih sastanaka.
“Ja sam kasnije čuo da Paravac nije bio član Srpske demokratske stranke (SDS) i to me prijatno iznenadilo”, izjavio je svjedok.
On je kazao da je Ninković bio autoritet u Doboju, te da je kod Paravca molbom mogao izdejstvovati neku odluku.
Govoreći o 2. na 3. maj 1992. godine, Gligorić je rekao da je izvršena uspješna vojna akcija i da je nesrpsko stanovništvo putem saopćenja pozivano da bude “lojalno” i obavještavano da će “sve biti isto”. On je dodao da su se telefonskim putem građani pozivali da bi se vidjelo koliko je ljudi ostalo, jer su “mnogi izašli”.
“Krizni štab je vodio računa i davao nesrpskom stanovništvu određene potrepštine za život”, kazao je svjedok, dodavši da su kasnije mnogi tražili da izađu iz grada u želji da se spoje s porodicama, što im je Krizni štab i omogućio.
Gligorić je izjavio da mu je poznato da su nesrpski civili zatvarani nakon 3. maja 1992. godine i to u civilnom zatvoru u Doboju, u Barama, te u hangaru na Usori. Nije znao precizno reći da li je o statusu ovih civila raspravljano na sjednicama Kriznog štaba. Naveo je da je “bilo govora da je i njima trebalo obezbijediti hranu i ćebad”.
Svjedok je čuo da je “Perčin disko” bio privremeni zatvor, ali je kazao da na Kriznom štabu nije bilo riječi o tome.
Gligorić je rekao da je bio član Kriznog štaba do oktobra 1993. ili kraja te godine, kada je smijenjen.
Svjedočenje Gligorića nastavit će se 8. novembra.
