Autor:
23. Novembra 2015. | 00:00
This post is also available in: English
Bivši major Milan Repac je rekao da je nakon raspuštanja kasarne “27. juli” Jugoslovenske narodne armije (JNA) u Bihaću u maju 1992. godine, otišao u mjesto Ripač, gdje je formirana Srpska opština Bihać.
“Tada je formirana i 15. laka pješadijska brigada, gdje sam radio na mjestu referenta… U sastavu brigade djelovala je i Vojna policija, koja je obezbjeđivala komandu, snabdijevala kasarnu Grabež i odvozila tek prijavljene vojnike na linije”, ispričao je svjedok.
On je dodao da je samo jednom vidio optuženog Stanarevića, kada je obezbjeđivao komandanta brigade u augustu ili septembru 1992. u mjestu Račić.
Govoreći o razoružavanju bošnjačkog stanovništva u selima Orašac, Kulen Vakuf i Ćukovi u junu 1992. godine, Repac se prisjetio kako je nakon pregovora prikupljeno dosta oružja.
“Znam da smo iz komande Drugog krajiškog korpusa dobili naredbu 10. juna da se određeni broj naših ljudi izdvoji i pošalje Taktičkoj grupi, koja je tamo već bila na terenu. Među vojnicima iz lake pješadijske brigade poslano je i nekoliko vojnih policajaca, jer su iz tih krajeva… Prikupljeno je dosta oružja, sigurno preko 500 cijevi”, rekao je svjedok.
Druge informacije o dešavanjima u tim selima, kako je dodao, nije imao.
“Poslije sam vidio zarobljenike u Ripaču. Bili su u dijelu gdje je bilo skladište, ograđeni žicom. Bili su to civili, koje je čuvala civilna policija”, kazao je svjedok.
Repac je svjedočio u korist Odbrane Željka Stanarevića, kojem se sudi da je, kao vojni policajac 15. lake pješadijske brigade VRS-a, u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije na mjesta Ripač, Ćukovi, Orašac, Klisa i Kulen-Vakuf (općina Bihać) učestvovao u progonu bošnjačkih civila.
Na teret mu je stavljeno da je u junu i julu 1992. učestvovao u ubistvu 11 zatočenika iz objekta u Ripaču, koje je s drugim pripadnicima VRS-a odvezao do jame Bezdan.
Jovo Divjak, drugi svjedok na današnjem ročištu, kazao je da je, kao pripadnik 15. lake pješadijske brigade, 10. juna 1992. godine bio na područjima Orašca, Ćukova i Kulen-Vakufa.
“Oni su se nama samo predali. Nije bilo žrtava. Svi su odvedeni u Štrbački buk. Šta je bilo s njima poslije, ne znam. Znam da je naš zadatak bio da obezbjeđujemo dio linije kako ne bi bilo upada u naša sela”, rekao je Divjak.
On je dodao da Željka Stanarevića poznaje od prije rata.
“Znam da je bio otpravnik vozova. Da je iz dobre familije. I da nikada ne bi ni mačka zgazio, kamoli šta drugo.”
Svjedok Mirko Dotlić je kazao da optuženog poznaje još od 1988. godine, jer su zajedno radili na željezničkoj stanici između Bihaća i Knina.
“Otpravnik vozova je odgovoran posao. Lice koje to radi mora biti zdravo”, rekao je Dotlić, dodavši da nikada nije čuo da je Stanarević konzumirao alkohol ili narkotike.
Suđenje se nastavlja 7. decembra.
