This post is also available in: English
Petar Škrbić, koji je u to vrijeme bio Mladićev pomoćnik za organizacione, mobilizacione i personalne poslove, izjavio je da mu je 11. jula 1995, kasno uveče, telefonom iz operativnog centra Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS) u Han-Pijesku prenijeto da “mobiliše” 50 autobusa i pošalje ih na fudbalski stadion u Bratuncu.
“Iza toga je stajao komandant Glavnog štaba VRS-a general Mladić”, kazao je Škrbić.
To naređenje u pisanom obliku, kazao je Škrbić, prenio je Ministarstvu odbrane Republike Srpske (RS), koje je autobuse sutradan, 12. jula 1995, “mobilisalo” u više opština.
Za pratnju autobusa, po Škrbiću, bile su zadužene civilna i vojna policija, uključujući i policajce iz 65. zaštitnog puka pri Glavnom štabu VRS-a, koji je bio pod direktnom Mladićevom komandom.
Svjedok je kazao da su autobusi “upotrijebljeni za evakuaciju”, ali i naznačio da tada nije znao “ko će biti evakuisan, niti gdje će biti evakuisan”.
Poslije nekoliko dana, kako je rekao, na televiziji je vidio da su autobusima evakuisani “žene i djeca”, a oko 18. jula 1995. to mu je potvrđeno i u Glavnom štabu VRS-a.
Prema optužnici koja Mladića tereti za genocid nad 7.000 srebreničkih Muslimana i progon hiljada žena, djece i staraca, autobusi su upotrijebljeni za prebacivanje muškaraca do više mjesta u opštini Zvornik, gdje su strijeljani, i prevoz preostalog stanovništva do muslimanske teritorije kod Kladnja.
Dok ga je unakrsno ispitivao Mladićev branilac Branko Lukić, general Škrbić je potvrdio da o ofanzivi na Srebrenicu nije bilo raspravljano na sastancima u Glavnom štabu VRS-a kojim je on prisustvovao.
Dodao je i da nije znao ko je autobuse iz Bratunca slao u Potočare i da mu niko nije rekao da bi to trebalo da bude tajna.
Branilac Lukić je sugerisao, a svjedok Škrbić prihvatio, da je predsjednik Republike Srpske i vrhovni komandant njenih oružanih snaga Radovan Karadžić tokom napada na Srebrenicu direktno kontaktirao sa zapovjednikom Drinskog korpusa generalom Radislavom Krstićem, koji je ofanzivom zapovijedao “preskačući” generala Mladića.
Škrbić je potvrdio i da su odnosi između Karadžića i Mladića te drugih generala iz Glavnog štaba VRS-a bili “vrlo poremećeni”. Krstić je osuđen na 35 godina zatvora zbog pomaganja u činjenju genocida u Srebrenici.
U dodatnom ispitivanju, tužilac Peter McCloskey pitao je svog svjedoka “da li mu je problem da prizna da je učestvovao u odvoženju civila (iz Srebrenice) autobusima zato što zna da je to zločin”.
“Prešutio bih ovo pitanje, ako mogu”, odgovorio je Škrbić.
Upitan ko je mogao odlučiti o krajnjem odredištu autobusa koje je on mobilisao i poslao u Bratunac, Škrbić je rekao: “Komandant Glavnog štaba VRS-a.”
Na dodatno pitanje branioca Lukića da li to znači da komandant Drinskog korpusa general Krstić nije mogao narediti kuda će autobusi ići, svjedok je uzvratio: “Ne bez odobrenja komandanta Glavnog štaba VRS-a.”
Škrbićevim svjedočenjem tužioci dokazuju da je prisilno premještanje stanovništva Srebrenice bilo unaprijed planirano i da je realizacija počela na dan pada enklave u ruke VRS-a.
Nasuprot tome, Mladićeva Odbrana do sada je sugerisala da je evakuacija stanovništva bila sprovedena na zahtjev samih srebreničkih Muslimana i UNPROFOR-a, izražen na sastanku sa Mladićem 12. jula 1995. ujutro u bratunačkom hotelu “Fontana”.
Na tom sastanku Mladić je poručio bošnjačkom stanovništvu da “mogu opstati ili nestati”.
Mladić je optužen i za progon Muslimana i Hrvata širom BiH, teror nad civilima u Sarajevu dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.
Nastavak suđenja zakazan je za 9. juli.
