Čekajući kosti nestalog sina

“Nisam ga još pronašla, ali u ovom vađenju leševa prošle godine samo su mu našli donji dio noge. Od tolikog djeteta, samo je noga pronađena. Da mi ga je bar pola pronaći, pa dok sam živa da ga sahranim. Tako bi mi bilo lakše, a ovako… tegoba, tegoba… nemoguće”, kaže Asima Memić u razgovoru za BIRN – Justice Report.

Asima i njeni najbliži dijele sudbinu mnogih porodica s područja Prijedora koje su izgubile svoje najmilije na Korićanskim stijenama na planini Vlašić 21. augusta 1992. godine, kada je strijeljano oko 200 ljudi.

Tog dana su njena tri sina – Asmir, Amer i Husein – zajedno s drugim civilima iz Prijedora organizovanim konvojem krenuli na navodnu razmjenu u Travnik, s nadom da će se tako spasiti daljnjeg zatočeništva u logoru u Trnopolju, u kojem su bili zatvoreni od maja 1992. godine.

Kako bi uspio ući u konvoj za razmjenu i spasiti porodicu, Husein se odrekao svoje imovine koju je posjedovao na području općine Prijedor. Uspio je sa sobom povesti i mlađeg brata Amera, dok za Asmira tada nisu bili sigurni da će ući u jedan od autobusa kojima se išlo na razmjenu jer se predomišljao do posljednjeg trenutka.

“Kako pričaju očevici – Asmiru su u Trnopolju govorili da ne ide, ali je on dao 100 njemačkih maraka da tada krene tim konvojem, i tako je platio svoju smrt”, kaže Asima, dodajući da je Asmir tada imao 29 godina.

Dok su sva trojica sinova pokušavala konvojem izaći iz Prijedora, Asima je, napustivši taj grad u julu 1992. godine, s mužem Mehmedom te Asmirovom suprugom Senadom i sinom Mirzetom boravila u Splitu (Republika Hrvatska).

Konvoj koji je išao 21. augusta sprovodili su – kako je utvrđeno presudama Suda BiH i Tribunala u Haagu – pripadnici interventnog voda Stanice javne bezbjednosti (SJB) Prijedor. Na planini Vlašić, na putu prema Travniku, prijedorski policajci su iz konvoja izveli oko 200 muškaraca, nakon čega su ih poveli prema Korićanskim stijenama.

Na toj lokaciji, policajci su izdvojenim muškarcima prvobitno bili naredili da stanu uz liticu, i onda su ih, pucajući iz automatskog oružja, strijeljali, a zatim su na tijela ubijenih i ranjenih, koja su padala u provaliju, bacali ručne bombe i pucali iz pištolja.

Informaciju o Asmirovom nestanku Asima i porodica su saznali nekoliko dana poslije 21. augusta, ali ne i pravu istinu.

“Na radiju smo slušali da su iz Prijedora i Trnopolja pošli konvoji, te da su jedni došli u Travnik, a drugi zaustavljeni i da se njihova sudbina ne zna. Odmah sam sa suprugom požurila u Travnik. (…) Kad smo tamo stigli, pronašli smo Amera i Huseina, koji su izgledali čudno i rekli su da je Asmir krenuo drugim autobusom koji je zaustavljen na Vlašiću. Tada sam imala osjećaj kao da mi ni jedan od sinova nije došao”, prisjeća se Asima.

Narednih dana je sa suprugom bezuspješno tragala za informacijama o nestalom sinu. Nakon izvjesnog vremena, zajedno s Huseinom i Amerom vratila se u Split, te potom preselila u Stubičke Toplice (Republika Hrvatska), ne gubeći nadu da će se Asmir pojaviti.

“Muž i ja smo uvijek čekali. Nismo htjeli iz kuće nigdje ići misleći da će se pojaviti. Bile su razne priče, pa čak i da su ih odveli na rad u Srbiju. Po cijelu noć smo slušali radio, ne bi li čuli glas da je negdje, ali nije ga bilo… ni do danas-danile”, kaže Asima.

Rastanak sa sinom Asmirom u julu 1992. godine ona još uvijek jasno pamti, iako u njoj budi teške uspomene.

“Nedaleko od mjesta gdje je bio zatočen u Trnopolju, zadnji put sam vidjela svog sina i pozdravila se s njim”, sjeća se Asima.

Iako joj to mjesto u Trnopolju budi teške uspomene, ipak će ga, kaže, nastaviti posjećivati, kao i spomenik u Kozarcu na kojem je napisano ime i prezime njenog djeteta. Korićanske stijene je posjetila, ali, kaže, više neće:

“Na Korićanske stijene sam prvi put otišla prošle godine jer ranije nisam mogla. Kad sam vidjela gdje su ih ubili, narednih deset dana zamišljala sam onu uvalu i kako su ih dolje bacali. Dugo nisam mogla ići na mjesta koje mi bude uspomene. Ove godine sam otišla i u Trnopolje. Odlučila sam da ću tamo ići dok sam živa, a na Korićanske neću – jer nemam šta gore tražiti.”

Asima se nada da će do obilježavanja naredne godišnjice stradanja uspjeti pronaći ostale kosti svog sina kako bi ga mogla sahraniti.

Za sudjelovanje u zločinu počinjenom 21. augusta 1992. godine na Korićanskim stijenama krivicu su priznali Damir Ivanković, Gordan Đurić i Ljubiša Četić, bivši pripadnici SJB-a Prijedor, te su pred Sudom BiH osuđeni na ukupno 35 godina zatvora.

Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) krivicu je priznao i Darko Mrđa, nakon čega je osuđen na 17 godina zatvorske kazne, dok je pred Državnim sudom u toku suđenje još devetorici pripadnika interventnog voda SJB-a Prijedor i bivšem stražaru logora Trnopolje za učešće u zločinu na Korićanskim stijenama.

Aida Alić je novinarka BIRN – Justice Reporta. [email protected] Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.