Karajić: Mrak na očima

Drugog dana svjedočenja u svoju korist, optuženi Suljo Karajić negirao je veći dio optužnice koja ga tereti za zločine na području Velike Kladuše, ali je priznao da je u decembru 1994. godine u selu Todorovo pretukao zaštićenu svjedokinju D jer nije htjela pružiti ljekarsku pomoć jednom od vojnika Armije BiH.

“Kada sam s linije došao u Todorovo po hranu, usput sam sreo jednog ranjenika, koji je zaplakao jer ga doktorica D nije htjela previti. Otišli smo zajedno do doktorice i ona je počela da viče na nas, da idemo napolje jer je to civilna ambulanta i to nije njen posao. Meni je tada pao mrak na oči, izgubio sam kontrolu nad sobom i prvim što mi je došlo pod ruku – a to je bila drška od metle – počeo sam je tući”, kazao je Karajić u svom svjedočenju, dodavši da se kaje zbog toga što je učinio.

Tužilaštvo Karajića tereti da je, kao pripadnik Vojne policije Petog korpusa Armije BiH, krajem 1994. i početkom 1995. godine počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika “na području Okruga Bihać”.

U jednoj od tačaka optužnice se navodi da je optuženi krajem decembra 1994. godine pretukao svjedokinju D zahtijevajući da mu preda radiostanicu.

U svjedočenju je Karajić rekao da je od 16. novembra 1994. godine, kada su Veliku Kladušu napali pripadnici Narodne odbrane Autonomne pokrajine Zapadne Bosne (NOAPZB), zajedno sa još nekoliko komšija “koji nisu bili vojno uvezani”, otišao na liniju u mjesto Alatuša.

“Ostali su tražili da ih ja vodim. Meni su vjerovali i željeli da budem vođa. Zaključio sam da je moje prisustvo zbog morala bitno”, kazao je Karajić, te dodao da je na različitim položajima – Alatuša, Trnovi i Džaferovića brdo – ostao sve do polovine januara 1995. godine.

Jedna od tačaka optužnice Karajića tereti da je krajem decembra 1994. godine u selu Trnovi ranjenom pripadniku NOAPZB-a “ručnom žagom počeo sjeći glavu, a potom istu odvojio od tijela udarcem sjekire, te glavu stavio na štap i zabio ga u zemlju”.

Optuženi je pred Sudom ispričao da je, tokom borbi koje su se vodile kada su se našli u okruženju na Džaferovića brdu, “vidio neko tijelo bez glave”, ali je negirao da ju je on ili bilo ko iz njegove jedinice odsjekao, tvrdeći da je to nastalo od posljedica granatiranja.

“Neko ju je poslije donio i rekao: ‘Ovaj je baš izgubio glavu za Autonomiju.’ Rekao sam da stave glavu ispred tranšeje, da ima efekat, da drugi vide šta ih čeka”, ispričao je optuženi.

Karajić je negirao i navode optužnice u kojima se tereti da je 6. decembra 1994. godine u mjestu Vrnograč ubio jednu osobu, kazavši da u tom periodu uopšte nije odlazio u ovo mjesto.

“Kad je pokrenuta istraga, saznao sam da me terete za to. Izjave svjedoka su apsolutno netačne, izmišljene tvrdnje. Oni su mene zamijenili s nekim, a mogao se neko i lažno predstaviti. Poslije događaja s Kolačem, meni se sve pripisivalo – i ono što jeste i ono što nije”, tvrdi Karajić, koji je na prošlom ročištu priznao da je ubio Amira Karajića Kolača, tadašnjeg pripadnika NOAPZB-a.

Iako ga Državno tužilaštvo tereti da je u decembru 1994. godine, u blizini mjesta Latića Glavica, pred zarobljenim svjedocima L, J, K i F ubio dvojicu zarobljenika te potom ostale maltretirao, Karajić je negirao i ove navode, tvrdeći da su “suprotni zdravom razumu”.

“To su neistinite tvrdnje – da se ubiju dva zarobljena, a ostavi pet očevidaca”, istakao je optuženi.

Na narednom ročištu, 5. marta 2009. godine, Odbrana namjerava okončati ispitivanje optuženog kao svjedoka.