Hadžić i ostali: Vidio četvoricu napadača

pamti kao dan kada je uništeno njegovo selo Čemerno (opština Ilijaš) i da je tada pobijena sva njegova rodbina.

Branko Trifković je kazao da je taj dan vidio Enesa Duraka, Nusreta i Mirzeta Bešliju, te “Selmanovića, Karabegovog sina”. Tužilac Vladimir Simović ga je podsjetio da je u istrazi, kao četvrto lice, naveo Hamdiju Spahića, na šta je svjedok rekao da je tako.

“Vidio sam da je moja porodica izašla. Otac, majka, brat, sestra, tetka, dva njena sina i nevjesta. Ovi ljudi su prišli i pucali. Ovi navedeni i ostali”, kazao je Trifković.

On je precizirao da su njegovog oca odveli i da ga je izgubio iz vida, a da ga je kasnije pronašao u njivi zadavljenog, što je zaključio jer mu je oko vrata bilo plavo.

Trifković je rekao da je događaj posmatrao zaklonjen iza ograde od kamenja, sa udaljenosti 50 do 60 metara. Tog dana, rano ujutru ga je, kako je ispričao, probudila pucnjava i istrčao je iz kuće, a nakon što je vidio da idu prema njegovoj kući, otrčao je prema stijenama. Kazao je da je usput i lakše ranjen.

On je rekao da je čuo kako napadači govore: “Predajte se, hvataj, nećemo vam ništa.” Kazao je i da je prepoznao glas izvjesnog Buzgije.

Trifković je naveo i da je čuo kako njegov otac govori: “Zar i ti, kume?” Izjavio je da su bili u kumovskim odnosima sa Bešlijama i da se tada obraćao “valjda” njima.

Dražen Zubak, branilac Nusreta Bešlije, svjedoku je predočio izjavu koju je dao medijima dan nakon napada, u kojoj nije spomenuo Bešlije, već da je naveo da je u napadu učestvovao “kum Hasan Selmanović”. Trifković je rekao da s njim nisu bili u kumovskim odnosima, a da ga za Bešlije niko nije pitao.

Za napad na Čemerno, u okviru kojeg je ubijeno 30 osoba srpske nacionalnosti, Tužilaštvo tereti, uz Bešlije, Duraka i Spahića, i Džemala Hadžića, Teufika Turudića, Džemala Smolu, Senada, Harisa i Benjamina Sikiru, te Mirsada Bešliju i Nehura Ganića. Oni su optuženi kao bivši pripadnici Teritorijalne odbrane (TO) te aktivnog i rezervnog sastava policije.

Trifković je kazao da je njegova sestra ranjena u napadu, a da je on sa rođakom, koji je takođe preživio, otišao do mjesta Okruglica, gdje je bila komanda bataljona, i da su se vratili poslijepodne. U selu je vidio ubijene, a nekima su nedostajali dijelovi tijela ili su bili izgorjeli. On je naveo da su u selu i kuće zapaljene.

Svjedok je ispričao da su prije napada on i drugi mještani u selu držali straže, a da je kasnije došla i vojska i da su donesene haubice.

Durakovog branioca Ifeta Ferageta interesovalo je kako je svjedok mogao sve vidjeti a da njega niko ne primijeti, te kako je i nakon ranjavanja nastavio posmatrati iako je mogao biti ubijen. Svjedok je rekao da je bio sakriven i da je imao prostrjelnu ranu.

On je potvrdio da nije bilo napada na njegovo selo prije nego što su počele dejstvovati haubice.

Svjedok je takođe kazao da u njegovoj kući nije bilo vojnika i da se odatle nije pucalo. U selu, rekao je, nisu imali nikakvu vojnu obuku, ni muškarci ni žene.

Kako je kazao, on se desetak dana nakon napada priključio Vojsci Republike Srpske (VRS). Naveo je da je prilikom ulaska u SAD rekao da je bio pripadnik VRS-a, na šta je Feraget kazao da to nije tačno.

Trifković je ostao stopostotni invalid nakon ranjavanja 29. avgusta 1992. godine, a ne 18. juna, kako mu je sugerisao branilac, pozivajući se na vojnu evidenciju.

Suđenje se nastavlja 20. decembra.