Na pitanja Odbrane Zukanovića, svjedok je rekao da je dobro poznavao Šabovića i da su ga odveli kod njega, a ne kod Zukanovića, kao što je kazao na jednom od prošlih ročišta. Potvrdio je da je napravio lapsus i kada je naveo da su ga vodili kod Zukanovića u mjesnu zajednicu.
“Zukanovića sam vidio samo na dva minuta kad su me doveli kod Šabovića, koji je rekao: ‘Ovo je komandant’”, kazao je Dukić u nastavku svjedočenja od 15. septembra.
Braniteljica Sabina Mehić predočila je da svjedok u dva iskaza iz istrage nije spominjao da je te prilike vidio Zukanovića, a Dukić nije mogao da kaže zbog čega.
Zukanović je optužen s Fikretom Prevljakom, Emirom Redžovićem, Vahidom Alađuzom, Mustafom Gegajem, Mujom Vatrešom, Vahidom Muharemovićem, Mirsadom Tuzlakom i Senahidom Godinjakom za nezakonito zatvaranje, ubistva i zlostavljanje civila u objektima koji su imali karakter logora, kao i prilikom odvođenja na prinudne radove u periodu od 1992. do 1995. na području Hrasnice, Sokolović-Kolonije i Butmira.
Na pitanja Odbrane Prevljaka, svjedok Dukić je potvrdio da mu je poznato da vojno sposobne muškarce mobilišu u ratu. Rekao je da on nije dobio poziv i da je bio angažovan u Civilnoj zaštiti radi obavljanja radova, ali je negirao da je bio postavljen za komandira voda. Negirao je da je on pravio raspored za radove.
“Nas sedam-osam je pisalo, ali nisam ja određivao. Određivao je Alija, Džemo i dvojica policajaca”, kazao je svjedok.
Braniteljici Nini Karačić je rekao da se sjeća kada je profesor Ljubomir Berberović iz Srpskog građanskog vijeća (SGV) dolazio u Hrasnicu, ali je kazao da on nije bio predsjednik SGV-a u Hrasnici i da nije kontaktirao sa Mirkom Pejanovićem.
Dukić je rekao da se mogao slobodno kretati po Hrasnici. Karačić ga je pitala da li je bio svjestan da, kao vojni obveznik, nije mogao napustiti Hrasnicu, te ko je organizovao autobuse kada je pokušao otići 9. septembra 1994. godine.
Svjedok je kazao da su, kada su išli da kopaju, vidjeli odakle idu autobusi. Braniteljica je sugerisala da je svjedok pritvoren zbog pokušaja dezerterstva i da mu je suđeno. Dukić je potvrdio da je u Sarajevu osuđen na dvije godine zatvora, a da je u januaru 1995. razmijenjen.
Na pitanja branioca Senada Pizovića, svjedok je rekao da nije izvjesnom Ciki dao ključeve svog auta, već da je njegov auto uzeo optuženi Gegaj. Branilac je naveo da je u ranijoj izjavi kazao da je dao ključeve Gegaju, s čim se svjedok nije složio.
“Eto ga, tu sjedi, nek bude čovjek i kaže. Ja ga ne gonim za to auto”, rekao je Dukić.
Potvrdio je da je u Haškom tribunalu svjedočio na poziv Odbrana u predmetima protiv Miloševića, Galića i Karadžića. Braniteljicu Edinu Rešidović interesovalo je da li je u tim postupcima tvrdio da je bio ratni zarobljenik, što je svjedok negirao.
Kazao je da mu nije poznato da su Srbi bili pošteđeni radova kad su bili bolesni i da su voženi u Sarajevo u bolnicu kad su se za to stekli uslovi.
Svjedoka Dukića je, od ispitivanja Odbrane drugooptuženog do kraja ročišta, predsjedavajuća Vijeća Lejla Konjić-Dragović upozoravala da se ne uzrujava i ne daje opširne odgovore braniocima, objašnjavajući mu da treba reći da li je nešto tačno ili nije, odnosno da li mu je nešto poznato. Svjedok je i poslije okončanja ispitivanja insistirao da nešto kaže te ga je iz sudnice ispratila Sudska policija.
Nastavak suđenja zakazan je za 13. oktobar.
