Iz Instituta za nestale BiH pojašnjavaju da identifikacija nije moguća zbog ekstremnih oštećenja kostiju usljed spaljivanja tijela i zbog kojih nije moguće izdvojiti upotrebljiv DNK profil, te činjenice da za mnoge žrtve više nema živih bliskih srodnika koji bi dali referentni uzorak krvi za poređenje.
Posljedice toga vidljive su i ove godine. Na kolektivnim dženazama u Vlasenici, Bratuncu i Kalesiji ukopani su posmrtni ostaci više žrtava koje, uprkos dugogodišnjim pokušajima, nije bilo moguće identificirati.
Na šehidskom mezarju Rakita u Vlasenici ukopane su dvije nepoznate žrtve ekshumirane na lokalitetima Drum kod Vlasenice i Tabine njive na području Kladnja.
“Godinama njihovi koštani uzorci i izolovani DNK profili čekaju u depoima mrtvačnica. Podudaranja s uzorcima krvi preživjelih članova porodica nema. Niko ih ne potražuje, jer često više nema nikoga”, kaže Emza Fazlić iz Instituta za nestale BiH.
Prema odredbama Tužilaštva Bosne i Hercegovine, posmrtni ostaci koji se ne identifikuju u roku od godinu dana izolacije DNK profila, moraju se ukopati. Prema riječima Fazlić, zvaničan stav je da je dostojanstvenije da žrtve budu ukopane nego da godinama ostaju na policama mrtvačnica.
“U javnosti i stručnim krugovima i dalje postoje oprečna mišljenja o ovom pitanju. Mnogi smatraju da bi posmrtni ostaci trebali čekati u mrtvačnicama, nadajući se da će nauka napredovati i omogućiti identifikaciju pomoću krvi daljih srodnika. Ipak, spuštanje posmrtnih ostataka u zemlju ne poništava tu mogućost. Izolovani DNK uzroci trajno se čuvaju u bazama podataka i čekaju potencijalno podudaranje”, pojašnjava Fazlić.
Jedan od najupečatljivijih primjera dolazi iz Brutunca, gdje su u Memorijalnom kompleksu Veljaci, uz identificiranog Kajtaza Salkića, ukopani i posmrtni ostaci dvije nepoznate žrtve stradale u “živim lomačama” 1992. godine.
“To su ljudi koji su živi pretvoreni u pepeo u vlastitim domovima”, kaže Fazlić.
Mezarje Veljaci. Foto: Detektor
U jednom od spomenutih mezara nalaze se posmrtni ostaci ekshumirani još u oktobru 2004. godine iz spaljene kuće Jašara Omerovića u naselju Voljavica. Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, u toj kući zapaljeno je najmanje šest osoba.
“Kosti su zbog djelovanja vatre toliko uništene i ugljenisane da iz njih nije bilo moguće izdvojiti upotrebljiv DNK profil”, objašnjava Fazlić.
Na istom mezarju ukopane su i žrtve iz kuće Osmana Hodžića u naselju Suha. Prema podacima Instituta, u toj “živoj lomači” ubijeno je najmanje 18 ljudi. Savremene metode identifikacije omogućile su utvrđivanje identiteta samo četiri žrtve.
Slični izazovi prate i identifikaciju žrtava “živih lomača” u Višegradu. U junu 1992. godine oko 60 civila bošnjačke nacionalnosti spaljeno je u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici, a nekoliko dana nakon tog zločina u kući Mehe Aljića na Bikavcu spaljeno je 70 civila.
Predsjednica Udruženja “Žena žrtva rata” Bakira Hasečić podsjeća da porodice, i 34 godine nakon zločina, još tragaju za posmrtnim ostacima svojih najbližih. Ona kaže da su prilikom ekshumacije u blizini kuće Mehe Aljića pronađene samo tri kosti, ali da nije bilo moguće utvrditi kome pripadaju.
“Do danas nije pronađena nijedna druga kost. Bojim se da mnogi članovi porodica neće dočekati da pronađu ijednu kost svojih najmilijih”, kaže Hasečić.
Govoreći o ukopu neidentificiranih žrtava, Hasečić navodi da je neophodno nastaviti razvijati metode identifikacije kako bi i one jednog dana dobile ime.
Bakira Hasečić. Foto: Detektor
“Treba učiniti sve da se unaprijede DNK metode kako bi se utvrdio identitet i ovih žrtava. Važno je da dobiju svoje ime i prezime, svoj mezar i da njihove porodice imaju mjesto gdje mogu proučiti Fatihu i odati im počast. Nažalost, kako godine prolaze, naš vapaj sve manje ko čuje”, kaže Hasečić.
Haški tribunal je osudio Milana Lukića na doživotnu kaznu zatvora za zločine u Višegradu, uključujući “žive lomače” u Pionirskoj ulici i na Bikavcu.
Iz Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) podsjećaju da je razvoj tehnologije zasnovane na analizi DNK značajno povećao mogućnost identifikacije posmrtnih ostataka za koje se ranije smatralo da ih je nemoguće identifikovati. Od uvođenja DNK identifikacije 2001. godine, laboratorijske metode su, navode, kontinuirano unapređivane, što danas omogućava izdvajanje genetskog materijala i iz izrazito degradiranih skeletnih ostataka.
Iz ICMP-a kažu da uspješna identifikacija ne zavisi samo od kvaliteta DNK izdvojenog iz posmrtnih ostataka. Neophodno je imati i odgovarajuće referentne uzorke krvi članova porodice, kao i dovoljno visok stepen srodstva kako bi se podudaranje moglo naučno potvrditi.
“Uprkos tehnološkom napretku, pojedini slučajevi i dalje ostaju nerješivi. U nekima je DNK potpuno uništen djelovanjem vatre ili protokom vremena, dok u drugima nema živih srodnika koji bi mogli dati uzorak za poređenje”, kažu iz ICMP-a.
U Memorijalnom kompleksu i šehidskom mezarju Memići ukopani su posmrtni ostaci dvije NN žrtve za koje se pretpostavlja da su ubijene na području Zvornika 1992. godine. Jedna je ekshumirana na lokalitetu Zlatne vode još 2000. godine, a druga 2019. na lokalitetu Sejfići.
Ekshumacija posmrtnih ostataka na području opštine Zvornik. Foto: EPA
Iako istražitelji u pojedinim slučajevima, na osnovu svjedočenja i drugih operativnih saznanja, gotovo sa sigurnošću znaju kome bi posmrtni ostaci mogli pripadati, bez potvrde DNK analizom identitet se ne može zvanično utvrditi.
“Na osnovu operativnih informacija često se može pretpostaviti kome posmrtni ostaci pripadaju i s kojeg su područja. Istražitelji znaju ko se nalazio u kućama koje su postale stratišta ili na drugim mjestima zločina. Međutim, bez naučne potvrde identifikacija nije moguća”, kaže Fazlić.
Iz Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica za Detektor navode da ne postoji nijedno NN tijelo koje je ukopano prije utvrđivanja identiteta. Sva NN tijela su, kažu, pohranjena u jednu od “spomen-kosturnica” u Republici Srpskoj.
Pojašnjavaju da je Vlada Republike Srpske izgradila namjenske objekte “spomen-kosturnice” u Banjoj Luci, Istočnom Sarajevu i Nevesinju, u koje se smještaju posmrtni ostaci pronađenih tijela do njihove konačne identifikacije. Ovi objekti su u nadležnosti Centra, a smještaj tijela u njima se ne naplaćuje. Iz Centra navode da se sva tijela u ovim objektima elektronski evidentiraju i prate, te da za svako postoji obimna dokumentacija. Dodaju da se u kosturnicama nalazi i određeni broj identifikovanih tijela koja porodice nisu preuzele radi konačne sahrane.
Iz ICMP-a podsjećaju da je tokom 2024. godine razvijena nova metoda sekvenciranja DNK koja omogućava analizu znatno većeg broja genetskih markera iz izrazito degradiranih kostiju. Time su povećane mogućnosti identifikacije čak i preko daljnjih srodnika, što ranije nije bilo moguće.
Navode da je jedan od značajnih projekata bio sistematski pregled stanja neidentificiranih posmrtnih ostataka smještanih u mrtvačnicama i na grobljima, proveden između 2013. i 2018. godine, s ciljem ponovnog pregleda neidentificiranih posmrtnih ostataka ekshumiranih nakon sukoba, a koji u to vrijeme nisu mogli biti identificirani.
“Kao rezultat ovog pregleda stanja, izvršena je 121 nova identifikacija prethodno neidentificiranih osoba, a također je provedena reasocijacija posmrtnih ostataka 948 osoba koji su već bili identificirani putem analize DNK”, naveli su.
Zaključili su da zvanična identifikacija posmrtnih ostataka predstavlja pravni postupak koji provode nadležni organi Bosne i Hercegovine u skladu sa sudskim naredbama.
