Edin Selmanović je rekao da je u aprilu 1992. bio u jedinici “Bosna 200 Zelene beretke” i da su oružje bili dobili od Teritorijalne odbrane (TO). On je kazao da su pripadnici JNA istukli nekoliko pripadnika rezervne policije, ali nije mogao potvrditi da su oni zbog toga okružili kasarnu na Bistriku kao što se navodi u njegovom iskazu iz istrage. U istrazi je naveo da su 3. maja raspoređeni na određenu lokaciju u blizini kasarne.
“Nismo bili raspoređeni, možda sam upotrijebio tu riječ, ali nismo raspoređeni da pucamo i zarobljavamo”, rekao je Selmanović.
On je kazao da su izlazili iz kasarne i da je “tu najmanje bilo vojnika”, te da su imali “alkohol u rukama, šubare, kokarde i puške”. Tužilac Mladen Vukojičić pitao je svjedoka zbog čega u istrazi nije spominjao alkohol i kokarde, na šta je on rekao da je vidio “tu četvoricu”.
Selmanović je potvrdio da je Rašid Selak iz njegove jedinice ležao u parku i pucao, a da nije primijetio da je neko iz kolone JNA pucao. Svjedoku je predočeno da je izvjesni Šulc, koji je bio blizak Eminu Švrakiću, prišao transporteru i pucao u potiljak vojniku na mjestu vozača, usmrtivši ga na licu mjesta.
“Velika mi je rupa što se tiče tih nekih stvari”, rekao je svjedok.
On je više puta ponavljao da je prošlo puno godina, da ne zna šta da misli, kao i da je njegova izjava snimana.
Rekao je da je tu bilo mladih momaka koji su bili na odsluženju vojnog roka i da mu je žao što je on, koji je takođe bio mlad, bio uvučen u to.
Selmanović je potvrdio da je bio jedan starješina koji je vojniku rekao da ne priča s njima, te da ne zna da li ga je gurnuo. U iskazu iz istrage se navodi da ga je udario dva, tri puta.
On je ispričao da je jedna žena iz kolone, koja je bila bošnjačke nacionalnosti i na službi u JNA, bila ranjena i da su je odveli u Dom zdravlja. Dodao je da je bio iznenađen kad je poslije čuo da je podlegla.
Za napad na kolonu, ubistva, ranjavanje i zlostavljanje pripadnika JNA i civila, optuženi su Ejup Ganić, Zaim Backović, Hamid Bahto, Fikret Muslimović, Jusuf Pušina, Bakir Alispahić, Enes Bezdrob i Ismet Dahić koji su obavljali visoke političke, vojne i policijske dužnosti.
Na pitanja Odbrane, Selmanović je rekao da su oni 3. maja samoinicijativno izašli da vide šta se dešava. Precizirao je da se ne sjeća kada su dobili oružje od TO, kao ni kada su “Zelene beretke” ušle u sastav TO-a.
Svjedok Muhamed Hukara kazao je da je bio vozač u jedinici Ramiza Delalića Ćele. On je naveo da su imali štab na Vratniku, ali da ne zna koja je to jedinica bila i da ne može potvrditi da su bili pri TO, kao što se navodi u njegovom iskazu iz istrage.
Ispričao je kako ih je Delalić pozvao da dođu kod Opštine Stari Grad kad je bilo povlačenje iz kasarne i kako su potom otišli u Dobrovoljačku ulicu. Prema njegovim riječima, Delalić se popeo na jedan transporter i da misli da je razgovarao s predsjednikom Alijom Izetbegovićem.
Sjeća se da je Delalić govorio da kolona neće proći, jer je dogovor bio drugačiji, ali da su mine sklonjene i da je kolona krenula. Dodao je da je poslije zaustavljena nešto niže i da se na transporter popeo Jovan Divjak, koji je govorio da ne pucaju. Hukara je kazao da je Delalić uzeo nekoliko pancira i pušaka, koje su neki momci uzeli od vojnika iz kolone.
Tužilac je svjedoku namjeravao prezentovati određene snimke razgovora, ali Vijeće to nije dozvolilo nakon prigovora Odbrana. Braniteljica Jesenka Rešidović je kazala da nije poznato ko je i kada snimao te razgovore, ni kako su pribavljeni, te da je nekima manipulisano. Vijeće je kazalo da će Tužilaštvo moći ponovo pozvati svjedoka nakon što izvede dokaze o zakonitosti i autentičnosti snimaka.
Svjedok Hukara je braniocu Asimu Crnaliću potvrdio da nije bio mobilisan kada ih je pozvao Delalić. Rekao je da ne zna u čijem sastavu je bio Delalić. Kazao je da je Delalić njima podijelio oružje, a da ne zna od koga je on dobio.
Suđenje se nastavlja 10. juna.
