Mara Bulajić se prisjetila 16. augusta 1993., kada je na vrata njene kuće vojnik udario puškom i naredio da izađu. Sa svoje dvoje maloljetne djece je izašla na put, gdje je vidjela svekrvu, jetrve, djeverove i komšije.
Kako je rekla, vojnici Armije BiH su ih poveli u pravcu šume i zatvorili ih u šupu, a za to vrijeme su im psovali i prijetili da će ih ubiti. Prema njenim riječima, nakon toga su povedeni prema željezničkoj pruzi.
“Čitavo vrijeme sam bila korištena kao živi štit, s maloljetnim djetetom”, kazala je i dodala da su sve vrijeme bili u unakrsnoj borbi.
Opisala je da je njena kćerka Katarina bila u blizini, s rodicom koja ju je čuvala. Nakon što su krenuli sa živog štita prema šumi, saznala je da je Katarina ranjena.
“Kad su nas vodili kroz šumu, pored rova je bila medicinska sestra, previli je. I ona mi je rekla: ‘Majko, ja sam ranjena.’ U nogu ranjena”, ispričala je Bulajić i navela da su odvedeni u selo Želeća, gdje su bili četiri dana, a potom razmijenjeni.
Njenog djevera Zdravka Bulajića su vojnici, prema njenim riječima, vodili na pregovore i sve vrijeme su mu ruke bile zavezane na leđima.
Odgovarajući na unakrsna pitanja, svjedokinja je rekla da je sa kćerkom išla u Zenicu, gdje su joj snimali nogu kako bi se vidjelo je li joj oštećena kost.
Navela je da se ne sjeća da je u iskazu iz istrage kazala da je suprugu govorila da je njihovo selo Orahovica blizu linije i da može doći do sukoba te da se ne osjeća sigurno, a da je on rekao da je Hrvatsko vijeće obrane (HVO) blizu i da vjerovatno neće biti problema. Izjavila je da su 16. augusta bile intenzivne borbe između Armije BiH i HVO-a.
Bulajić je svjedočila na suđenju Mirsadu Šestiću, optuženom da je, u svojstvu komandanta Drugog bataljona 303. brdske brigade Armije BiH, 16. augusta 1993. naredio napad na mjesto Kiseljak u opštini Žepče, prilikom kojeg je ubijeno šest civila, a troje ranjeno. Optužen je i za zatvaranje civila, te formiranje “živog štita”, kao i zlostavljanje.
Katarina Ramljak, koja je 16. augusta 1993. imala šest godina, ispričala je da je bila s bratom i rodicom u kući, a kada se začula pucnjava, mama im je rekla da se sklone u hodnik, jer je tu bilo najsigurnije.
Prema njenom sjećanju, muški glas je lupio nogom u vrata i kazao da izađu iz kuće. Na prilaznom putu je vidjela baku i tetke s rođacima i strica Zdravka Bulajića, kojem su ruke bile svezane na leđima.
“Nakon toga smo otišli prema željezničkoj pruzi. Vojnici su rekli da se poredamo po tračnici, da gledamo ispred sebe i da govorimo da se ne puca”, kazala je Ramljak i dodala da su poslije provedeni na njivu, a kada je počela pucnjava, svi su legli.
Rekla je da je ona tada bila s rodicom, a njena majka s bratom, koji je imao dvije i po godine.
Nakog toga su krenuli prema šumi i prelazili su potok. U tim trenucima je osjetila da joj je nešto vruće po nozi, a rodica joj je kazala da je ranjena.
“Vojnik je rekao da će me nositi (…) Ušli smo u vojnički šator i mama je tek tad saznala da sam ranjena. Prenoćili smo tu. Ujutro sam išla na previjanje u drugi šator (…) Odvedeni smo u selo Želeća. Svako jutro dobijali vreću kruha”, prisjetila se svjedokinja i navela da su poslije otišli svojim kućama.
Odgovarajući na pitanja Odbrane, svjedokinja je rekla da ju je vojnik Armije BiH nosio kad je bila ranjena, a da je u šatoru bilo komšija muslimana.
Kazala je da je vidjela da gore kuće i štale, a u istrazi je rekla da nije vidjela. Ramljak je navela da je vidjela kako gore kuće i šupe.
Nastavak suđenja će biti naknadno zakazan.
