Stipo Marčinković je naveo da je 1992. odveden iz svoje kuće u Bilicama kod Kotor-Varoši u policijsku stanicu, gdje su ga pretukli i skinuli do pasa. On tvrdi da je u policijskoj stanici bilo još ljudi koji su također bili premlaćivani.
Svjedok je kazao da optuženog ranije nije poznavao, ali ga je jedne prilike vidio u policijskoj stanici gdje je zaustavio njegovo premlaćivanje. Dodao je da ga je optuženi odveo kod župnika i dozvolio mu da se istu šira, te potom vratio u policijsku stanicu.
U unakrsnom ispitivanju, optuženi Zdravko Samardžija se zahvalio na korektnom svjedočenju i upitao ga da li je ikada vidio i čuo da je naređivao da se neko tuče, na šta je Marčinković odgovorio da nije.
Marčinković je dodao da je u policijskoj stanici zadržan osam dana, a nakon čega su prebačeni u zatvor koji se nalazio iza zgrade suda.
Svjedok je naveo da je tokom boravka u zatvoru nekoliko osoba preminulo kao posljedica premlaćivanja.
Tužiteljica Gordana Tadić ga je podsjetila na njegov iskaz iz istrage u vezi sa smrću Tome Marića u kojem je naveo da je u zatvor Samardžija došao sa specijalnim postrojbama, na šta je svjedok rekao da nije siguran nakon toliko vremena da li je to bio optuženi.
Odlukom Sudskog vijeća javnost je bila isključena tokom jednog dijela Marčinkovićevog svjedočenja.
Tužilaštvo je upitalo da li danas osjeća posljedice premlaćivanja, na šta je svjedok naveo da ima zdravstvenih problema i da sanja ono što mu se dešavalo.
“Što me zovete? Ovo je malo kasno i za žrtve i za zlostavljače“, kazao je Marčinković i od Suda zatražio da se više ne poziva, na šta mu je predsjedavajući Vijeća Zoran Božić pojasnio da Sud tu ne može ništa učiniti jer je to problem Tužilaštva koje ima više predmeta za Kotor-Varoš.
Samardžiji je na teret stavljeno da je, u svojstvu člana komande Specijalnog odreda milicije Centra službi bezbjednosti Banja Luka, bio dio udruženog zločinačkog poduhvata čiji je cilj bilo trajno uklanjanje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva s područja Kotor-Varoši.
Zijad Smajlović je ispričao da je u junu 1992. godine bio s drugim stanovnicima zatvoren u zgradu iza suda.
Po dolasku, kako je kazao Smajlović, morali su proći kroz špalir vojnika koji su imali rekvizite za udaranje.
“Ja sam zadnji išao i najviše sam dobio batina. Triput do ulaska u prostoriju sam padao u nesvijest“, ispričao je svjedok.
Oba svjedoka su govorila da su bili loši uslovi na lokacijama gdje su bili zatvoreni i da su dobijali jako malo hrane.
Suđenje se nastavlja 30. marta.
