Marria Boiko je 22-godišnja amaterska glumica iz Mariupolja, ukrajinskog grada koji je od 2022. pod ruskom okupacijom. Tokom mira bavila se umjetnošću, a poslije invazije bila je primorana s porodicom preseliti se u Dnjipro, grad koji je također pod čestim napadima ruske vojske.
“Naprimjer, jučer me porodica pitala da li je sve uredu. A ja sam njih pitala šta se desilo. Rekli su mi da su Rusi ponovo bombardovali željezničku stanicu, pogodili su voz koji je išao iz Zaporožja za Odesu, također i neke zgrade, škole, bolnice, tako da je jučer bio jako ozbiljan dan i jako je teško biti ovdje i zabavljati se i uživati a istovremeno znati da su vaša porodica i vaš grad, kao i vaše prebivalište, napadnuti”, kaže Marria.
Ona je jedna od nekolicine mladih amaterskih ukrajinskih glumaca koji širom Evrope igraju predstavu “Aljaska”, koja govori o potrazi za srećom i sigurnošću u svijetu nasilja, kako objašnjava Evangelos Kosmidis. On je grčki reditelj koji je, zbog solidarnosti prema ukrajinskoj mladeži i stanovnicima Mariupolja, tokom najtežih ruskih napada posjetio taj grad i skupio grupu mladih amaterskih glumaca da kroz umjetnost pokažu ostatku svijeta surovost rata.
Predstava istražuje nasilne odnose među tinejdžerima, porodicama i školama. Govori o gorućim problemima koji zabrinjavaju današnju mladež, prvenstveno u Ukrajini – usamljenost, prijateljstvo, ljubav i rat.
“Mnogo je drugačije otvoriti vijesti i vidjeti slike nego imati pred sobom osobu koja je to proživjela, iskusila, i razgovarati s tom osobom. Dakle, da, puno znamo, puno smo čuli. Mnogo smo čitali, ali puno je drugačije ožiljke rata gledati na zgradama, na ulicama, vidjeti tragove”, govori Kosmidis za Detektor.
Evangelos Kosmidis, reditelj predstave “Aljaska”, Foto: Detektor
Kaže da je poseban osjećaj biti u Sarajevu i BiH, zbog stradanja i rata koji se desio prije 30 godina. Predstavom “Aljaska” želio je donijeti glas onih koji prolaze kroz stradanje, ali i prisjetiti se svih onih koji su prošli kroz rat.
“Svako od nas je traumatiziran različitim traumama i različitim stvarima koje smo proživjeli u svojim životima, pa kada sretnemo lokalno stanovništvo, prije svega vidimo da nas puno toga povezuje… tako da je zapravo samo cilj izgraditi mostove”, kaže Kosmidis.
“Svako od nas ima različito znanje o historiji, ali kada dođemo na mjesto i razgovaramo jedni s drugima, stvarno razumijemo što imate ovdje, poput onoga što ste doživjeli i što su doživjeli vaši roditelji. Zapravo, kao na pozornici – učimo. I dijelimo u krugu grupe”, dodaje Kosmidis.
Marria kaže da se u Sarajevu osjeća sigurno i mirno, te da se ukrajinska i bosanskohercegovačka kultura i historija mogu uporediti zbog zajedničkih ratnih dešavanja. Međutim, kada se vrati u Ukrajinu, odmah po prelasku granice počinje osjećati tjeskobu i strah od pomisli šta joj se može desiti.
“Ne možemo se odvojiti od Ukrajine, uvijek će biti negdje blizu mene, za mene kao umjetnika”, kaže Marria.
Vladyslav Piatin-Ponomarenko ima 19 godina i danas živi u Irskoj. Iz rodnog Mariupolja je otišao nakon ruske okupacije, ali i danas žali za svojim gradom. Sjeća se tinejdžerskih dana i kako ga je rat natjerao da sreću potraži u drugoj državi.
“Jednostavno, svu svoju pažnju usmjeravam na stvaratelje predstave, na dnevnik, kako moja porodica provodi vrijeme u podrumu, kako sugrađani pokušavaju pronaći hranu, kako smo bili pod opsadom i okupacijom i to mi je pomoglo jer sam kreativna osoba. I ako bih samo sjedio i ništa ne radio, fokusirao se samo na rat, možda ne bih bio ovdje, poludio bih, ali ovo mi je pomoglo. Ovo mi je pomoglo da izrazim sve emocije i svu bol izgubljenog života, izgubljenog djetinjstva, izgubljenog svega”, priča Vladyslav.
Na putu je saznao da je član njegove porodice poginuo od ruske granate, a danas se nada da će se jednog dana vratiti u Mariupolj, iako je to sada razrušen grad. Najveća želja mu je da rat stane, da se njegov rodni grad vrati Ukrajini i da kroz umjetnost pomogne svojim sugrađanima da prevaziđu ratne traume.
“Možete izgubiti prijatelje, možete izgubiti ono što radite, možete izgubiti posao, izgubiti svoj život. Započeo sam ono o čemu sam sanjao prije nego što sam živio u Evropi, sada sanjam živjeti u Ukrajini jer je super kada migrirate ili idete studirati u Evropu ili SAD, kada znate što možete vratiti svom domu, svom životu, ali kada shvatite što možete izgubiti, što sve ovo gubite, jako je teško. Vodite ljubav, a ne rat”, poručuje Vladyslav za kraj.
Premijera predstave bit će održana u Sarajevskom ratnom teatru (SARTR) u subotu, 28. juna, u 19 sati, a naredno igranje je dan kasnije.
