Slaviša Božić je ispričao da su ga u maju 1992., kao 17-godišnjaka, sa očevom lovačkom puškom zarobili vojnici Armije BiH i da su ga tukli, a potom odveli u policiju u Visokom.
Prema njegovim riječima, u policiji je bio ispitivan i tukao ga je Asim Hamzić, a onda je odveden u kasarnu “Ahmet Fetahagić”. Svjedok je naveo da je tamo davao izjave više puta, kao i da ga je Hamzić tukao više od deset puta.
Na upit da li su ga i druge osobe tukle, on je rekao da je batine “dobio od Hajrduina Halilovića Mrče, Samira ‘Domca’, Miralema Čengića”.
Božić je opisao da je u jednoj sobi bio pretučen od “Mrče i njegovih”.
“Dobio sam udarce od držalice od krampe. Hajrudin Halilović me udarao”, kazao je.
Svjedok je pojasnio da je od drugih čuo da se oni tako zovu, jer ih nije poznavao osim Samira “Domca” iz viđenja.
Tokom zatočeništva u kasarni, koje je trajalo do oktobra 1992. godine, kako je rekao, išao je na kopanje rovova ispred kasarne, a jedne prilike ga je Halilović izveo iz rova i tukao.
“To su bili strašni bolovi. Tukao me aparatom za gašenje… Skinuo je crijevo i tim me tukao”, kazao je svjedok, koji je u sudnici pokazivao mjesta gdje je udaran tokom svih premlaćivanja, kao i ožiljke. Odbrani Halilovića je potvrdio da mu optuženi tog dana nije slomio ništa, ali da je bio modar.
Prisjetio se i prilike kada ga je Hamzić ispitivao i tukao u kanlcelariji Zijada Kadrića dok je on bio tu. Naglasio je svjedok da ga Kadrić nikada nije tukao i dodao je da mu nije ni pomogao te prilike. Odbrani Kadrića je potvrdio da su se optuženi i njegov otac poznavali, te da od oca nije ništa ružno čuo o optuženom.
U unakrsnom ispitivanju Božić je rekao da, kada je prvi put došao Hamziću, da je bio pretučen, kao i da Čengića nije poznavao u trenutku tuče, nego je saznao njegovo ime od drugih osoba.
Zijad Kadrić, Hajrudin Halilović zvani Mrčo, Asim Hamzić, Miralem Čengić, Samir Selimović zvani Domac i Amir Murtić su optuženi za ratni zločin protiv civilnog stanovništva počinjen u prostorijama Policijske stanice Visoko, Teritorijalne odbrane Gračanica te u zatočeničkom objektu-logoru koji se nalazio u kasarni “Ahmet Fetahagić”.
Veljko Dundžić je ispričao da je 9. juna 1992. godine iz mjesta Malo Čajno s drugim osobama srpske nacionalnosti odveden u mjesnu zajednicu Gračanica, a potom u večernjim satima u kasarnu “Ahmet Fetahagić”.
Tu je, prema njegovim riječima, bila soba za ispitivanje, a on je vođen kod Hajrudina Halilovića Mrče. Svjedok je pojasnio da, ukoliko ne bi dali odgovor “koji bi vjerovatno njima odgovarao”, dolazilo je do tuče, te da ga je tukao Halilović.
“Ja sam bio plav komplet i mokrio sam krv 20 dana”, kazao je svjedok, te dodao da ga je Halilović tukao više puta tokom jednomjesečnog boravka u kasarni.
Odgovarajući na Halilovićeva pitanja, svjedok je potvrdio da je od tri izjave koje je dao, njega spominjao u dvije. Dodao je da ne zna što ga nije spomenuo u jednoj.
“Pomenuo sam da ste vi bili najopasniji čovjek dole i da ste radili šta ste htjeli”, rekao je Dundžić.
Halilović je upitao da li mu je poznato da do 15. jula 1992. nije bio u donjoj kasarni, ni u dodiru sa zatvorenicima, na šta je svjedok odgovorio da ga nije znao, nego bi rekli, kad bi prozivali zatvorenike, “da idu kod Mrče na ispitivanje”.
Suđenje će se nastaviti 2. aprila.
