Milorad Stanojević je ispričao da je kao pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) u tri navrata odlazio u Tehnički školski centar u Karakaju.
Prvi put, ispričao je, on i Ivan Arapović su dobili zadatak da broje dokumente koji su izbačeni kroz prozor prostorije sa zatvorenicima, što su odbili. Na pitanje tužioca Olega Čavke da li su nakon toga dobili zadatak da obezbjeđuju prostor, svjedok je kazao da prostor niko nije obezbjeđivao i da je to bio “vašar”.
Ispričao je kako su on i Arapović vidjeli da su iz dva autobusa “istovareni” zatvorenici, da su tu bili pripadnici paravojnih formacija, a prepoznao je i jednog pripadnika Vojne policije. Drugog dana, rekao je, dobio je zadatak da u prostoriji površine 50 kvadratnih metara podijeli hranu za 400 zatvorenika, te je objasnio da je to učinio s balkona na kojem se nalazio puškomitraljez.
Kad je dolazio treći put, vidio je kako paravojne jedinice u autobuse uvode zatvorenike, koji su, kako je kazao, završili u selu Pilica, a kasnije je saznao da su ubijeni.
Stanojević je ispričao da je suprug Verice Radović ubijen, a da se poslije po Karakaju pričalo da je ona ubila Hrustana Avdića kad je izašao iz autobusa.
Odbranama je, između ostalog, rekao da ne poznaje Vidoja Blagojevića te da od njega nije dobivao naređenja. Kazao je da je Brano Grujić, predsjednik Srpske demokratske stranke, izdao nalog za transport zavorenika u Bijeljinu.
Branko Grujić osuđen je na šest godina zatvora za zločin nad civilnim stanovništvom.
Svjedok je Odbranama potvrdio da nije imao kontakt sa zatvorenicima kad je drugi dan došao sa Ivanom Arapovićem, da je kuća Koste Pejića bila odmah uz školu te da je on radio u pekari. Rekao je da se ne sjeća zašto na ranijem saslušanju nije spominjao Vericu Radović.
Optužnica tereti bivšeg komandanta Zvorničke brigade VRS-a Vidoja Blagojevića i pripadnike Karakajske čete – Ivana i Milana Arapovića, Kostu Pejića, Božu Radića, Mileta Savića, Mileta Blagojevića, Ljubišu i Branka Pejića te Vericu Radović – za zločin protiv čovječnosti počinjen u okviru širokog i sistematičnog napada na području Zvornika.
Optužnica obuhvata nečovječna postupanja, prisilne nestanke i ubistva. Prema optužnici, oko 400 muškaraca je od 1. do 5. juna bilo nezakonito zatvoreno u Karakaju, nakon što su u Bijelom Potoku odvojeni od žena i djece.
Svjedok Nebojša Pejić, brat optuženog Ljubiše Pejića, kazao je da se u maju ili junu 1992. formirala Karakajska četa, koja je pripadala Zvorničkoj brigadi.
Ispričao je da je dva puta dolazio na stražu oko škole, ali da nije vidio ništa unutra, samo je čuo da ima nekih zarobljenika. Na stražu kraj rijeke ih je dovela, kako je rekao, paravojna jedinica, te odatle nisu mogli vidjeti ulaz u školu koji se nalazio na suprotnoj strani.
Drugi put su, ispričao je, dovezeni samo da unesu hranu. Tada je, potvrdio je svjedok uz podsjećanje na raniji iskaz, vidio pripadnike Karakajske čete da odlaze sa straže, a među njima su bili Ivan Arapović i Branko Pejić. Rekao je da je vidio i vozača koji je obično prevozio mrtve.
“Došao je s kamiončićem, bio je jedan izumro, oni su ga natovarili i odvezli”, kazao je Pejić.
Svjedok je potvrdio da, osim prvooptuženog, poznaje sve optužene jer su bili pripadnici iste čete.
Odbranama je, između ostalog, potvrdio da su im nakon seoskih straža neki nepoznati ljudi dali oružje koje su zadužili u prostorijama preduzeća “Alhos”, u kojem je bila smještena Teritorijalna odbrana, dok se sjedište Zvorničke brigade nalazilo u prostorijama preduzeća “Standard”.
Suđenje se nastavlja 24. marta.
