Dodaje da odvođenje oca neće nikada zaboraviti.

“Zaboravim ono što je bilo jučer, ali to nikada. U tom momentu nisam mogao ni zamisliti da će biti to što je bilo. Mislio sam eto onako su ih zatvorili, pustit će ih. Ali kada mi je moja majka, poslije toga što je bilo, rekla: ‘Ado, sine, spremaj se i idi’. Pitao sam je:’ Kud ću majko?’, kaže: ‘Idi u šumu’“, dodao je.

Njegova majka, brat, sestra i nana su iz Kalinovika pobjegli mjesec kasnije, a on je stigao u Ljutu i na Bjelašnicu, gdje je saznao za smrt oca.

“To smo čuli na Bjelašnici kada je iz štale u Ratinama izašao Fejzija Hadžić. Jednostavno, tog dana stvori ti se praznina u želucu koja ostaje i nakon 31 godinu“, opisuje Adnan.

Tijelo njegovog oca ekshumirano je nekompletno.

“Kada spustiš tabut koji sam možeš spustiti pod pazuhom, da ti ne trebaju još dva čovjeka, tebi duša ostane prazna“, prisjeća se Adnan očeve dženaze, te dodaje da je u vjeri našao smiraj.

Potraga za još 42 osobe

Sjećanja na ubijene članove porodice i rodbine kao i na događaje iz ljeta 1992. godine naviru dodatno tokom obilježavanja, kaže Kemal Pervan, sin ubijenog Hamde Pervana.

“To se desilo 25. juna, kada je došao poziv za radnu obavezu, gdje su pokupili radno sposobne muškarce pred Opštinu Kalinovik. Kada su njih pohapsili, onda su počeli da druge muškarce privode. Opkolili su naše selo. Odveli su mi babu, amidžu, sve radno sposobne muškarce“, ispričao je u nedjelju tokom obilježavanja, kao i da su ih odvezli u osnovnu školu, te nakon desetak-petnaest dana u “Barutni magacin“.

On je ispričao da je 2. augusta – kada je Armija Republike Bosne i Hercegovine (A RBiH) zauzela Rogoj – poginulo nekoliko Srba, što je, navodi, bio povod za zločine nad zarobljenim Bošnjacima.

“Onda je tek nastao pakao; selo je spaljeno, žene i djeca su odvedeni u osnovnu školu i tada je počelo ubijanje zatvorenih Bošnjaka. Krenulo se od Mehkih brda, Tuzlakove štale i završilo na tunelima. Babo, amidža, amidžići,… trinaest članova moje porodice je ubijeno“, priča Pervan koji je do danas pronašao posmrtne ostatke šest članova svoje porodice – 2004 godine.

“Mi smo ekshumirali 37 lica na Tunelima. Proces identifikacije trajao je dugo – do 2010. i tada smo imali kolektivne dženaze gdje smo te posmrtne ostatke ukopali. Sada nema novih grobnica, nema ekshumacija, nemamo informacija“, govori Pervan.

U vrijeme zločina je bio u Sarajevu, gdje je od majke, koja je stigla iz Kalinovika, saznao šta se desilo.

“Pokrenuli smo optužnicu 2008. godine i uslijedila su neka hapšenja. Šta je urađeno, urađeno je. Međutim, rad tužilaštva od 2012. je katastrofa. Politika ih je uzela u svoje ruke i ne vjerujem da će više neko biti ni optužen ni osuđen“, kaže Pervan.

Pred Sudom BiH do sada je pravosnažno osuđeno pet osoba na ukupno 57 godina zatvora za zločine počinjene na ovom području. Ratko Mladić i Momčilo Krajišnik su pred Haškim tribunalom osuđeni na doživotnu kaznu, odnosno na 20 godina zatvora. Pred Sudom u Beogradu osuđen je Dalibor Krstović.

Samir Vranović iz Udruženja članova porodica nestalih “Istina – Kalinovik ‘92“, koje je i organizovalo obilježavanje 32. godišnjice stradanja 122 Bošnjaka, navodi da su do danas pronađeni posmrtni ostaci 80 osoba, te se još uvijek traga za njih 42.

“Nažalost, još nisu uhapšene sve ubice, naredbodavci i organizatori zločina koji su bili u Kriznom štabu u Kalinoviku. Oni se trenutno nalaze na području Srbije i dobili su državljanstvo Srbije“, kazao je Vranović, pozivajući sve one koji dobiju poziv za svjedočenje da se odazovu i učestvuju u sudskim procesima pred sudovima BiH i Srbije.

Kroz logore u Kalinoviku prošlo je više hiljada civila bošnjačke nacionalnosti, među kojima su većinom bile starije osobe, žene i djeca s područja opština Kalinovik, Foča, Trnovo, Gacko i Nevesinje, kaže Vranović.

Nepostojanje spomenika – uvreda za čovječanstvo

Nakon polaganja cvijeća na Rogoju i centralne manifestacije obilježavanja pred osnovnom školom u Kalinoviku, porodice žrtava posjetile su i položile cvijeće kod logora “Barutni magacin“, na lokalitetu Mehka brda, u selu Ratine u Foči i Tunelima u Miljevini.

Obraćajući se prisutnima ispred “Barutnog magacina“, Vranović je kazao da je ovaj objekat formiran kao logor – po naredbi Kriznog štaba opštine Kalinovik – sredinom maja 1992. godine, te da su zarobljenici bili mučeni, maltretirani i izgladnjivani, boraveći u nedostajanstvenim uslovima.

“Njihove kosti – koje leže negdje, razasute na ovom području sve do Tunela Miljevina – čekaju da pronađu svoj smiraj, a mi smo nemoćni“, kazao je Vranović.

David Pettigrew, američki profesor filozofije i studija holokausta i genocida, s porodicama žrtava iz Kalinovika susreo se na jučerašnjem obilježavanju. Pettigrew kaže da svojim prisustvom potvrđujemo ljudsko pravo na obilježavanje i apelujemo na nadležne organe da omoguće ostvarivanje prava za postavljanje spomen-obilježja na stratištima u Kalinoviku, uključujući spomen-muzej u “Barutnom magacinu“.

“Uvreda je za cijelo čovječanstvo to što je preživjelima onemogućeno postavljanje spomen-obilježja u Kalinoviku. Zabrana predstavlja kršenje osnovnih ljudskih prava na memoralizaciju. Koncentracioni logor ‘Barutni magacin’, naprimjer, treba sačuvati kao zaštićeno nacionalno spomen-obilježje s muzejem koji će edukovati buduće generacije, kako bi se spriječilo ponavljanje zločina“, kazao je Pettigrew.

Mišljenja je da su zločini u Kalinoviku, iako nisu okarakterisani kao genocid, rezultirali gotovo potpunom eliminacijom bošnjačkog stanovništva iz ove opštine.

“Zabrana spomen-obilježja za žrtve i mural koji veliča Ratka Mladića na ulazu u grad nastavak su tog nastojanja da se eliminiše bošnjačko stanovništvo – sprečavanjem povratka izbjeglica kroz psihološko zastrašivanje“, istakao je Pettigrew, pozivajući Ured visokog predstavnika, čiji je predstavnik prisustvovao obilježavanju u Kalinoviku, da ukloni mural koji veliča Ratka Mladića – osuđenog za genocid i druge zločine u BiH na doživotnu kaznu zatvora.

Adnan Hadžić je danas jedan od malobrojnih bošnjačkih povratnika koji živi u Kalinoviku u kojem ih je nekad živjelo preko 30 posto.

“U Kalinoviku ima dobrih ljudi. Ima ljudi koji su meni evo sedam dana prilazili. Ljudi govore: ‘Mi bismo došli na ovaj skup, ali ne smijemo, djeca će nam ostati bez posla’“, zaključio je Hadžić.