Sve manje onih koji mogu doći na obilježavanje „žive lomače“ u Pionirskoj ulici

Ramo Kurspahić iz višegradskog sela Koritnik još uvijek traga za tijelima porodice ubijene 14. juna 1992. u živoj lomači u nekadašnjoj Pionirskoj ulici.

„Spaljeni su mi majka, babo, snaha, troje djece od brata od 10, 12 i 13 godina. Brat mi je ubijen, nađen u Slapu. Ovdje sam ga ukopao. Ovdje ne mogu da nađem nigdje nikoga… Neće niko da kaže, nažalost, ni komšije Srbi, ni niko, a znaju“, kaže Kurspahić, te dodaje da je tijelo snahe pronađeno i ukopano u Višegradu, a da mu je želja ukopati roditelje dok je živ.

Kurspahić navodi da je i sve manje živih članova porodica koji mogu doći na obilježavanje. Za vrijeme zločina u Pionirskoj ulici, Kurspahić nije bio u Višegradu, a prema saznanjima do kojih je došao, njegovu porodicu i druge mještane sela Koritnik povezli su navodno autobusima za Kladanj.

„Autobus se pokvario na pola puta. Izbušili mu gume. Onda su ih pješke ovdje dotjerali u školu, i iz škole ih ovdje dovukli, zapalili, pobili. Nije to moglo sve izgorjeti, ostalo je. Očišćeno je to. Ja pitao ove iz komunalnog što su vozili, kaže ‘zna taj, ali on je umro’. Neće da kaže niko“, dodaje Kurspahić, koji je na obilježavanje stigao uprkos činjenici da je u invalidskim kolicima.

Devleti Mešić iz sela Koritnik u živu lomaču odvedeni su otac, majka, dvije sestre, od sestre dijete. Njen otac Hasib Kurspahić je preživio.

„Kako su ih uveli u kuću, kad su bacili šta su već bacili, to oni znaju, tako su se izvalila vrata i babu je izbacila detonacija i on se otkolutao u ovaj dolje potok. Sad to nije potok kao što je bio, oni su ovaj potok zasuli. I babo je, na svu sreću, dva dana bio tu po potoku i odatle je otišao na Rudić brdo u jednu kuću i tu je bio dvije, tri noći. I odatle je narod pošao da se evakuiše i on s tim narodom“, opisuje Devleta put jednog od rijetkih preživjelih ove žive lomače.

Njoj je, kako je ispričala, otac govorio da su im rekli da su došli po njih u Koritnik da ih evakuišu i prebace na slobodnu teritoriju.

„Prvo su bili ovamo u nečijoj kući, ne znam tačno u kojoj, i onda je rekao kako je u prvi akšam počelo nešta pucati i, kaže, da ih smjeste ovdje u podrum da im je sigurno. I tako, kako su ih zgurali, oni su ih zapalili“, prisjeća se Devleta za Detektor razgovora s ocem, koji je preminuo 1996. godine.

U junu 1992. godine saznala je šta se desilo.

„Kad su mi rekli, imala sam nešta da jedem, ali nisam tri mjeseca mogla da jedem od tuge i bola. Znala sam odmah da su izgorjeli, jer su nam neki ljudi koji su to vidjeli ispričali šta se desilo. Kazali su da su čuli pomagnjaviju i vrisku“, prisjeća se.

Predsjednica Udruženja „Žena-žrtva rata“ Bakira Hasečić istakla je da zbog nedostatka informacija o posmrtnim ostacima žrtava višegradskih živih lomača oni nisu dostojanstveno ukopani, te da se njihove porodice nemaju gdje pomoliti za njih. Dodaje da su zabrinuti da bi Sredoje Lukić mogao podnijeti molbu za prijevremeno puštanje na slobodu.

„Danas ćemo poslati jaku poruku Haškom tribunalu, predsjednici Suda i drugim koji učestvuju u tim odlukama, da ni u jednom slučaju Sredoja Lukića ne mogu pustiti na slobodu, jer, po našem saznanju, protiv Sredoja Lukića se vode od tri do četiri istrage“, kazala je Hasečić.

Zbog živih lomača u Pionirskoj ulici i Bikavcu, Haški tribunal je osim Sredoja Lukića, koji je osuđen na 27 godina, na doživotni zatvor osudio Milana Lukića, dok je Sud Bosne i Hercegovine kaznu od 20 godina zatvora izrekao Radomiru Šušnjaru.

Kako se navodi u presudama, pripadnici paravojne formacije “Osvetnici”, na čelu s Milanom i Sredojem Lukićem, zapalili su žive civile, većinom žene i djecu. Najmlađa žrtva imala je svega dva dana, a sličan zločin desio i dvije sedmice nakon Pionirske ulice – kada je približan broj civila zapaljen u naselju Bikavac.

Pored porodica žrtava i preživjelih, obilježavanju su ove godine prisustvovali i cvijeće položili predstavnici Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Instituta za nestale osobe BiH, Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, Ureda Visokog predstavnika u BiH, kao i udruženja logoraša i veterana rata.

Džemal Smajić, delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, je kazao da su mu u ovoj živoj lomači ubijena 53 člana njegove porodice i rodbine.

„Spaljeno je dijete od moje dajdžićne koje je imalo samo dvije godine, i dainica, i ostali. Ono što boli nas porodice žrtava je to što do dan danas nisu nađeni posmrtni ostaci, nije obavljen ukop, nije obavljena dženaza. Ja znam da je Institut za nestale osobe uložio velike napore da se dođe do informacija, no nažalost to do danas nije urađeno“, kazao je Smajić.

Duška Jurišić, zamjenica ministra za ljudska prava i izbjeglice u svom obraćanju je istakla da je ovo jedan od najsurovijih zločina koji je počinjen ikada u Evropi.

„Teško je graditi povjerenje u gradu u kojem se negiraju zločini poput ovoga i u kojem se glorificiraju ratni zločinci koji su odgovorni za ovaj zločin, kao što je Ratko Mladić i drugi. Miriti se ne treba i ne može nikako sa zločincima“, ističe Jurišić, dodajući da je pomirenje neophodno, ali da je prije toga potrebno prestati poricati i priznati ono što se dogodilo, učiti u udžbenicima o prošlosti, te izgraditi spomenike žrtvama.

Saliha Đuderija iz INO BiH je istakla ulogu žena, Višegrađanki, koje rade na kulturi sjećanja, odavanju počasti žrtvama i tranzicijskoj pravdi.

„Mi u Višegradu tražimo još uvijek preko 440 osoba… Zadnjih godina jako je teško doći do informacija gdje se nalaze tijela koja su na zločinački način odvođena, ubijana i spaljivana, što je karakteristično za zločine koji su se desili na prostoru Višegrada“, kazala je Đuderija, pozivajući Višegrađane da sve informacije podijele sa Institutom za nestale osobe BiH kako bi pokušali da pronađu i identifikuju žrtve rata u Višegradu.

Nakon obraćanja zvaničnika i polaganja cvijeća pred podrum u kojem su spaljeni višegradski civili, uslijedio je vjerski dio programa u kojem su se porodice preživjelih i prisutni pomolili za ubijene žrtve.