Miljanović i ostali: Dolazak jedinice sa Sokoca u Bijeljinu

Ognjen Nešković je kazao da je jedinica formirana na Sokocu i da je na njenom čelu bio oficir Duško Malović, za kojeg je naveo da je imao veliki autoritet.

“Svi smo bili prijatelji, generacijski blizu”, rekao je Nešković.

Kazao je da su poslije zadataka na Vracama u Sarajevu i obuke na Jahorini u junu prebačeni u Bijeljinu, gdje je njih 20-ak bilo smješteno na posljednjem spratu zgrade MUP-a. Rekao je da im je zadatak bio da “riješe određene jedinice” koje nisu postupale u skladu sa zakonom u Zvorniku i Brčkom, kao i da su održavali javni red i mir.

Svjedok je naveo da su imali posebne, “metro uniforme”. Kazao je da je komandir jedinice bio podređen tadašnjem ministru unutrašnjih poslova Mići Stanišiću.

Na pitanje o noći između 24. i 25. septembra, kada su se dogodila ubistva civila u Bijeljini, Nešković je rekao da je 20. ili 21. septembra s Malovićem otputovao u Beograd, a da se vratio sedam dana kasnije.

Stanišić je u Haškom tribunalu osuđen na 22 godine zatvora zbog zločina u više opština u BiH.

Za odvođenje 22 civila bošnjačke nacionalnosti iz naselja Bukreš i njihova ubistva pored rijeke Drine u Balatunu u noći sa 24. na 25. septembar 1992. godine optuženi su Živan Miljanović, Stevo Bokarić, Jovica Petrović, Mirko Simić, Ljubo Marković, Slavenko Kočević, Zvonko Pržulj, Milenko Samardžija i Kosta Stanić.

Miljanović je optužen u svojstvu pomoćnika komandira Stanice milicije Bijeljina, Bokarić kao rezervni radnik Sektora državne bezbjednosti Republike Srpske, Petrović i Simić kao pripadnici Interventnog voda Stanice milicije Bijeljina, a ostali kao pripadnici Specijalnog voda MUP-a.

Nešković je rekao da su sa policajcima u Bijeljini imali korektan odnos i da nije bilo većih problema. Naveo je da je poznavao jednog po nadimku Dizna (Mirko Simić) i Jovicu. Braniocu Milošu Periću je kazao da njima niko iz Centra javne bezbjednosti u Bijeljini nije izdavao naređenja niti da su imali zajedničke aktivnosti.

O saznanjima u vezi sa ubistvima civila saslušan je Mirko Blagojević, koji je u to vrijeme bio predsjednik regionalnog odbora Srpske radikalne stranke. Prisjetio se kako je jedne noći, u lokal u kojem je bio, došao Luka Simić i kazao im da se nešto dešava u naselju Bukreš, gdje su njega i djevojku zaustavili policajci.

“Rekao je da su bili maskirani… Jako su se neprijatno ponašali”, kazao je Blagojević, dodavši da su im ti policajci upućivali pogrdne riječi kao Sembercima.

Dodao je da je Simić ispričao da su policajci bili sa strane i da su ih, kako je rekao svjedok, zvali “Pahuljice” zbog specifičnog crno-bijelog dezena na uniformama. Blagojević je kazao da je ujutro od Simića saznao da je više od 20 ljudi pobijeno kod Drine u Balatunu.

“To je bilo nešto neprihvatljivo, nepojmljivo”, kazao je Blagojević.

Ispričao je kako je 27. septembra u ime stranke sastavio saopštenje u kojem osuđuje taj čin i traži procesuiranje odgovornih, te kako je zatražio od tadašnjeg direktora Radija SIM Pere Simića da ga objavi. Dodao je da mu je Simić rekao da ne smije objavljivati stranačka saopštenja, te je on onda prepravio saopštenje i u zaglavlje umjesto stranke stavio “Komanda srpskog četničkog pokreta”.

Na pitanja Odbrana, Blagojević je kazao da mu je Luka Simić rekao da nije nikoga prepoznao od policajaca u Bukrešu. Kazao je da poznaje policajce iz Bijeljine Jovicu Petrovića i Mirka Simića kao pristojne momke i da nikad nije čuo da se oni spominju u vezi sa ubistvima.

Složio se sa braniocem Slobodanom Cvijetićem da policajci u naselju ne bi upućivali pogrdne riječi za Semberce da su među njima tada bile kolege iz Bijeljine.

Branioca Radivoja Lazarevića je interesovalo da li je svjedok informacije o jedinici čuo samo od Luke Simića. Blagojević je kazao da je razgovarao i sa drugim ljudima i da je cijela Bijeljina znala šta se desilo. Na pitanje da li je nekome prijavio događaj, svjedok je rekao da ne zna šta je više trebalo da uradi nakon što je dao da se javno objavi saopštenje.

Suđenje se nastavlja 19. februara.