Ramić Esad i ostali: Mrtvog ga ostavili pred crkvom u Bradini

Bradina. Foto: BIRN BiH

Josip Zovko kazao je da je živio u Bradini, koja je bila skoro potpuno naseljena srpskim stanovništvom, dok su okolo bila pretežno bošnjačka sela. Prisjetio se miniranja tunela i barikada.

“Domaće stanovništvo je držalo straže… po selu, po magistrali. Imali su lako oružje – puške – ali nisu bili uniformisani“, kazao je Zovko.

On je naveo da je početkom maja 1992. bio napad iz Repovaca i da je od mještana srpske nacionalnosti čuo da napada Teritorijalna odbrana (TO). Novi napad TO-a, kako je kazao, uslijedio je 25. maja.

“Sve je došlo mojoj kući. Imao sam preko 30 obitelji, ženeća i djeca“, rekao je Zovko, dodajući kako su mu rekli da su se neki razbježali po šumi.

Svjedok je kazao da su kuće u Bradini gorjele, a neki mještani su odvedeni u Čelebiće. Ispričao je da su u njegovoj štali bili njegovi rođaci i kumovi, koji su se nakon izvjesnog vremena krenuli predati u Repovce, ali su uhvaćeni i odvedeni u Čelebiće.

Zovko je govorio i o ubistvu vojnika iz Repovaca i kako je išao u policiju, gdje mu je načelnik Jasmin Guska govorio da moraju napraviti uviđaj kako bi ispalo “kao da su to uradili Srbi”.

Sutradan, kako je dodao, zapaljene su kuće koje nisu izgorjele u maju, a žene i djeca iz njegove kuće su otišli, osim Lenke Kuljanin. Ispričao je kako je vođena u policiju i da je, kada se vratila, vidio da je pretučena, te je čuo kako su govorili da je za ubistva kriv njen muž Mitar.

“Nos joj je bio razbijen. Tukli su je zbog Miće“, kazao je svjedok.

Zovko je rekao da je njegov ujak Pero Mrkajić ubijen u zatvoru. Odbranama je pojasnio da je mrtvog ujaka neko dovezao pred crkvu u selu i vidio je da je modar. Na pitanja branioca Senada Pizovića da li mu je poznato da je njegov ujak dva puta vođen u dom zdravlja i da u otpusnom pismu piše da je umro od dijabetesa, svjedok je rekao da to ne zna.

Braniteljici Mirni Avdibegović je potvrdio da su Srbi u Bradini bili naoružani od aprila, i kako je čuo da ih je raspoređivao Rajko Đorđić. Kazao je da je od mještana čuo da su bili odbili prvi napad i vidjeli “neke Hrvate”.

Za zločine počinjene u Konjicu optuženi su Esad Ramić, Omer Borić, Šefik Nikšić, Adnan Alikadić, Mitko Pirkić, Redžo Balić, Hamed Lukomirak, Safaudin Ćosić, Muhamed Cakić, Ismet Hebibović, Enes Jahić i Željko Šimunović.

Na teret im je stavljeno da su u periodu od maja 1992. do maja 1993., u okviru širokog i sistematičnog napada na srpsko civilno stanovništvo na području Konjica, počinili progon – ubistvima, silovanjem, zatvaranjem, mučenjima i drugim nečovječnim djelima. Prema optužnici, oni su bili na komandnim funkcijama i pripadnici Opštinskog štaba TO-a u Konjicu, Diverzantsko-izviđačkog odreda “Akrepi”, policije i stražari u logoru “Čelebići”.

Suđenje se nastavlja 17. januara.