Pritvor i suđenje uticali na Vinka Zoranovića

Zoranović je rekao da je početkom marta 2015. godine dobio poziv od osoba koje su se predstavile kao službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) i koje su mu kazale da žele razgovarati s njim. On je, kako je pojasnio, mislilo da se radi o informativnom razgovoru.

S njima se, rekao je, našao kod tržnog centra u Rogatici te je bio uhapšen. U to vrijeme u njegovom autu se nalazio njegov tada šesnaestogodišnji sin.

“Bio je sa mnom u autu i lišili su me slobode. On je ostao u autu”, kazao je Zoranović, dodavši da je bio prebačen u prostorije SIPA-e, ali i da je jedan dan bio u pritvoru u Državnom sudu, te jedan dan u policiji Kantona Sarajevo.

Kasnije je, kako je pojasnio, saznao da se sumnjiči za silovanje žene koju poznaje, te da je u konačnici proveo nepuna dva mjeseca u pritvoru.

“U neko doba su mi rekli za još jedno silovanje”, naveo je on pred Upravnim odjeljenjem Suda BiH.

Zoranović je prošle godine pravosnažno oslobođen optužbe da je, kao pripadnik Stanice javne bezbjednosti u Rogatici, silovao dvije žene.

On je na današnjem ročištu ispričao kako je sudski proces trajao sedam godina te kako je uticao na njega.

“Više puta sam rekao da ne bih ni dušmanu poželio to što mi se desilo”, kazao je Zoranović, te kroz suze dodao da je tada imao dvoje maloljetne djece, a da mu je nakon podizanja optužnice preminuo otac.

Opisujući vrijeme provedeno u pritvoru, on je rekao da se radilo o ćelijama samicama u kojima se “osjećaš kao šarplaninac”, te da su zatvorenici bili bolji prema njemu nego službenici.

Također se osvrnuo i na mjere zabrane, kazavši da dvije i po godine zbog njih nije mogao napustiti Rogaticu.

“Sad kad se ukuca moje ime i prezime, piše da sam otpužen, a ne da sam oslobođen”, istakao je Zoranović, dodavši da samo oni koji “hoće da pročitaju” nađu na interenetu podatak o njegovom oslobađanju.

On je, kako je rekao, primijetio da ga i danas ljudi izbjegavaju, te objasnio da ima mali krug prijatelja.

Pomoćnik pravobranitelja Sead Zukanović je Zoranoviću postavljao pitanja koja se tiču njegovog angažmana 1992. godine, istaknuvši da mu se sudilo za zločin protiv čovječnosti, ali je sutkinja Nada Papo kazala da se na današnjem ročištu neće raspravljati o optužnici i presudi.

Na pitanje da li je tražio psihijatrijsku pomoć tokom i nakon pritvora, Zoranović je rekao da nema dijagnozu da je liječen, niti “nešto napismeno”, ali da je “razgovarao s doktorima”. Zukanović je prigovorio u cijelosti Zoranovićevom iskazu.

Svjedok Milomir Ećimović je kazao da je dugogodišnji Zoranovićev prijatelj i direktor u Javnom preduzeću šumarstva “Šume Republike Srpske”, gdje je Zoranović rukovodilac radne jedinice.

“Ovo što je preživio u čitavom procesu jako mu je teško palo. (…) Otac mu se u tom čitavom procesu naprasno razbolio i umro vjerovatno od brige i sekirancije”, rekao je Ećimović, dodavši, između ostalog, da je Zoranović ostao bez većine prijatelja, što je teško podnosio.

Svjedok je kazao da se nakon pritvora Zoranović vratio na posao, ali da je samo sjedio, šutio i nije htio kontaktirati sa najbližim saradnicima, nakon čega su ga posjetili kući kako bi ga pokušali “razgovoriti”.

“To više nije ni nalik na osobu koju smo znali”, rekao je svjedok Ećimović, čijem iskazu je Pravobranilaštvo također prigovorilo.

Zoranovićeva pravna zastupnica Zorana Čarkić je u postojeći tužbeni zahtjev dodala dio da se traži naknada nematerijalne štete “u vidu pretrpljenih duševnih bolova i straha zbog povrede slobode, povrede časti i ugleda i prava ličnosti”, čemu se usprotivilo Pravobranilaštvo smatrajući da se radi o novom tužbenom zahtjevu koji nije identičan sa ranije postavljenim.

Na ovom ročištu bio je prisutan i vještak medicinske struke Adbudlah Kučukalić, ali on nije detaljno izlagao nalaz i mišljenje koje je sačinio. Na kraju ročišta uložene su završne riječi stranaka u postupku.

Odluka po tužbi će biti donesena u zakonom predviđenom roku.