Za ubistvo Jasmine Klico vatrenim oružjem, nakon desetina prijavljenih prijetnji, počinilac je dobio kaznu od 11 godina zatvora, što njena kćerka Amra Klico smatra uznemirujućim. Ona je pristala za Detektor podijeliti priču jer želi podstaći na veću zaštitu žena u društvu.
“Moju majku ništa više neće vratiti. Što se tiče toga, ništa se ne može promijeniti. Jedino što se može promijeniti je u budućnosti ili sada, ako se trenutno takve stvari dešavaju, da baš ne dođe do toga što desilo mojoj majci“, kaže Klico.
Ona smatra da je njena majka ubijena iz mržnje i da se to djelo trebalo tako procesuirati, jer bi kazna bila i do tri puta veća nego što je to slučaj u donesenoj presudi.
U desetinama gradova BiH prošle godine su organizovani protesti zbog ubistava žena, na kojima je traženo uvođenje novog krivičnog djela u domaće zakonodavstvo. Okupljeni su tražili da se ubistvo žene iz mržnje kažnjava kao femicid. Jadranka Miličević, direktorica Fondacije “CURE“, jedna je od aktivistica koja se zalaže za uvođenje femicida kao krivičnog djela u zakonu i propisivanje strožije kazne zatvora.
“Tražimo propisivanje femicida kao krivičnog djela u zakonskim aktima. Ako je nasilje vršeno, dugotrajno posebno nasilje nad osobom, i ako je rezultiralo ubistvom, to mora biti femicid. I da se to odmah mora ići, ako je preživio ubica, na maksimalne kazne, da se to više ne bi ponavljalo“, kazala je ona.
Ona ostavlja prostor za raspravu stručne javnosti u prilagođavanju definicije, ukoliko dođe do uvođenja femicida, kako bi se slučajevi mogli brzo i efikasno procesuirati, ali i kako bi prevenirali onima koji pomisle da mogu proći s blažom kaznom za takvu vrstu ubistva.
Zemlje Latinske Amerike uvrstile su femicid kao krivično djelo, ali kroz različite oblike definicija, kaže profesorica krivičnog prava i sutkinja Ustavnog suda Republike Srpske Ivanka Marković, naglašavajući da je femicid daleko širi fenomen od onoga kakvim je predstavljen u javnosti.
“Suština svih tih ubistava gdje se žena javlja kao žrtva jeste da se radi o ubistvu koje je motivisano određenim negativnim osjećajima prema ženi, mržnjom i drugim motivima, željom za vlašću nad ženom, željom da se upravlja njenim životom. Najčešće se kao izvršilac svih tih djela javlja muškarac. To je neka vrsta rodno zasnovanog ubistva žene“, kaže ona.
Marković smatra da je mržnju prema ženi teško dokazati, a da krivični postupak to iziskuje, zbog čega se pravosuđe ne odlučuje na tu vrstu dokazivanja. S druge strane, ona smatra da sudije i tužioci nemaju dovoljno senzibiliteta prema ovoj temi i ne razumiju posljedice koje nose niske sankcije.
Kantonalna tužiteljica iz Tuzle, Lejla Gazibegović-Begović, nije za uvođenje femicida u krivično zakonodavstvo, jer ne misli da bi doprinijelo adekvatnijoj praksi rada. Ona smatra da je postojeći zakon već dovoljno široko obuhvatio i motiv mržnje kod rodno zasnovanog nasilja.
“Obzirom da je već zakonom određena definicija krivičnih djela počinjenih iz mržnje, gdje se kao jedan od motiva navode upravo i spol i rodni identitet, smatram da uvođenje samog pojma femicida nije neophodno, obzirom da mi već sada kroz naše važeće, odnosno pozitivno krivično pravo, možemo taj motiv prepoznati prilikom dokazivanja određenih krivičnih djela“, kaže ona, dodajući da ta praksa ipak nije zastupljena u BiH.
Organizacija “AIRE centar” analizrala je prakse sudova u procesuiranju femicida i pokušaja femicida u našoj državi. Rezultati su pokazali da sudski postupak u najvećem broju slučajeva ne ispituje motiv ubistva, a kazne za počinioce su uglavnog niske.
Kosana Beker, jedna od autorica analize, kaže da pravosuđe BiH ne razumije u potpunosti fenomen femicida, kao ni mogućnost da postojeći zakon koriste za adekvatnije procesuiranje.
“Kada se nešto kvalifikuje kao obično ubistvo, manja je kazna nego kada bi to kvalifikovali kao teško ubistvo – što femicid jeste“, kazala je Beker.
Bilo da izabere kriminalizirati femicid ili koristiti postojeće zakone rigoroznije, bosanskohercegovačke vlasti moraju reagovati brže i odlučnije da spriječe nova ubistva žena. Iako se zakasnilo sa unapređenjem, Miličević smatra da i u ovom trenutku desetine žena čeka na podršku, zaštitu i pomoć, kako od društva, tako i od sistema, zbog čega je potrebno postupati odmah.
“Koju mi poruku šaljemo na taj način žrtvama koje preživljavaju ovog momenta dok vi i ja razgovaramo o nasilju, kome da se jave. Kompletan sistem ne postoji, državni, niti od institucija da daje sigurnost ženi koja trpi nasilje, da donese odluku i da kaže: ‘Ja ne želim da trpim, imam pravo, osnovno ljudsko pravo na slobodu i na život'“, kaže Miličević.