Ispred Osnovne škole “Ljutica Bogdan”, koja je u vrijeme dok je služila kao logor nosila ime “Miladin Radojević”, Almir se za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) prisjeća da je, sa ostalima, njegov otac Edhem Hadžić, kalinovički mesar, odatle prebačen u “Barutni magacin”, koji danas nije memorijal, već prostor za čuvanje stoke.

Hadžić priča da je 17. jula, zajedno s rodicom, poslan da odvuku spužve u “Barutni magacin”, gdje se kao dječak igrao fudbala, te da je tog dana kroz kapiju tadašnjeg logora vidio oca, koji mu je bio, kako objašnjava, i najbolji drug.

“Vidio sam baba, prije nego što se to sve desilo, kroz onu kapiju gore. (…) I tu smo se, kroz tu kapiju, poljubili. I on je rekao: ‘Što ćeš mi ovdje da dolaziš? Idi kod nane u selo’, a to je selo Golubići, većinski muslimansko selo”, opisuje Almir susret s ocem, kojeg će, uz posmrtne ostatke mnogobrojne rodbine, 2004. naći u masovnoj grobnici Tuneli Miljevina i ukopati u Kalinoviku, nedaleko od škole, šest godina kasnije.

Almir Hadžić. Foto BIRN BiH.

“Čuo sam da su ga patili, tražili para, vukli ga s Nivom ovuda”, govori Hadžić, koji je na lokaciji “Barutnog magacina” tada vidio Đorđislava Aškrabu, kasnije osuđenog na sedam godina zatvora zbog zločina počinjenih u Kalinoviku, koji je aludirao da zatvore i Almira, koji se uz pomoć komšije spasio i isti dan napustio mjesto s majkom i sestrom.

Iako se, kaže, budi s bolom zbog gubitka oca, on se uvijek vraća u Kalinovik, održava imanje i sije.

Osim Almirovog oca, prema podacima Udruženja porodica žrtava „Istina-Kalinovik 92“ na prostoru ove općine ubijena je 121 osoba, a za 42 se još uvijek traga. Samir Vranović, predsjednik Udruženja, obratio se jučer tokom obilježavanja stradanja Bošnjaka Kalinovika i okolnih mjesta, govoreći kako se njihovim okupljanjem odaje počast svim nevino ubijenim žrtvama i kako ih se sjećaju molitvama.

Samir Vranović, predsjednik Udruženja porodica žrtava „Istina-Kalinovik 92“ Foto: BIRN BiH.

“Od aprila pa sve do kraja ‘92. godine počinjeni su najteži oblici ratnih zločina, i to zločin protiv čovječnosti, zločin ubistva, silovanja, zločin nasilnog premještanja civilnog stanovništva, zločin pljačke i svi drugi ratni zločini koji su dokazani pred Međunarodnim sudom u Haagu i Sudom Bosne i Hercegovine”, rekao je Vranović i dodao kako istinu i pravdu u zadnje vrijeme dokazuju i na Sudu za ratne zločine u Beogradu.

Sud u Beogradu ukinuo je presudu kojom je Dalibor Krstović, nekadašnji pripadnik Vojske Republike Srspke (VRS), osuđen na devet godina zatvora zbog silovanja zatvorenice bošnjačke nacionalnosti 1992. godine u Kalinoviku te je predmet vratio na ponovno suđenje.

Osim Aškrabe, Pred Sudom BiH do sada su pravosnažno osuđene četiri osobe, na ukupno 50 godina zatvora, za zločine počinjene na ovom području.

Ratko Bundalo, bivši komandant Taktičke grupe Kalinovik, osuđen je na 22 godine zatvora, a Neđo Zeljalja, komandir Stanice milicije u Stanici javne bezbjednosti (SJB) u tom gradu, na 15 godina, jer su u periodu od maja 1992. do marta 1993. naredili i izvršili progon Bošnjaka s tog područja.

Slavko Lalović je, kao nekadašnji čuvar u Osnovnoj školi “Miladin Radojević” u Kalinoviku, osuđen na pet godina zatvora.

Novica Tripković, bivši pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS), pred Apelacionim vijećem Suda BiH osuđen je na osam godina za zločin počinjen u Kalinoviku, dok je Zoran Bjelica oslobođen optužbi za zločine počinjene u augustu 1992. u Kalinoviku. Tripković je proglašen krivim za ubistvo tri civila bošnjačke nacionalnosti koji su bili zatočeni u Osnovnoj školi “Miladin Radojević“ u Kalinoviku. Isto vijeće je Zorana Bjelicu oslobodilo optužbi za učešće u ubistvima počinjenim u Kalinoviku.

Apelaciono vijeće Suda BiH je 2013. godine Milana Perića, Spasoja Dodera, Predraga Terzića i Aleksandra Cerovinu oslobodilo optužbi za zločine počinjene na ovom području.

Haški tribunal je pravosnažno, osim Ratka Mladića, bivšeg generala Vojske Republike Srpske (VRS), na doživotni zatvor osudio bivšeg predsjednika Republike Srpske (RS) Radovana Karadžića, između ostalog, i za progone u Kalinoviku, u okviru kojih su vršeni i drugi zločini.

Barutni magacin. Foto: BIRN BiH.

Vranović je dodao da i danas ne može vjerovati da su dojučerašnje komšije, s kojima su imali dobre odnose, bili spremni počiniti zločine tada, a da sada glorifikuju ratne zločince muralima poput onog na ulazu u Kalinovik posvećenog doživotno osuđenom Ratku Mladiću.

Porodice žrtava jučer su zatekle prostor “Barutnog magacina” u neprihvatljivom stanju. Tu su, kažu, bili zatvoreni njihovi najmiliji, a danas prostor služi za čuvanje stoke, što preživjele vrijeđa.

“Udruženje konstantno insistira da se obilježe logori i mjesta zločina sa spomen-pločama i šehidskim spomenikom. (…) Udruženje je postavilo jedini spomenik kod štale Tuzlaka samo zahvaljujući tome što je riječ o privatnom posjedu. Vlasti ignorišu apele udruženja da se i druga stratišta i mjesta zločina obilježe”, istakao je Vranović i dodao da nedostaje sistemsko rješenje vlasti, obilježavanje i očuvanje mjesta ratnih zločina.

Na centralnom obilježavanju 30. godišnjice zločina u Kalinoviku organizatori su pozvali svoje komšije “koji nisu upraljali ruke” da im pomognu da pronađu kosti članova njihovih porodica.

“Ako to ne učinite a znate gdje su, onda i vi činite zločin”, poručio je Vranović.