Marković Miroslav: Razmjena nastradalih članova porodica

Kompleks državnih pravosudnih institucija. Foto: BIRN BiH

Abdulah Durmić je kazao da je u junu 1992. godine u Teočaku bila veoma teška situacija. Ispričao je da su njegova braća Mevludin i Admir otišli prema Tuzli i slobodnoj teritoriji, ali da se nisu vratili. Dodao je da ih je zadnji put vidio 12. ili 13. jula ili augusta oko 16 sati.

“Saznao sam sutradan kad je dojavljeno, da su pohvatani u Lokanju”, kazao je Durmić, dodavši da je o smrti svoje braće saznao kada je došla Vojska Republike Srpske (VRS) i donijela opise šta je ko imao na sebi te da su njegova braća nosila civilnu odjeću.

Kako je posvjedočio, prisustvovao je razmjeni mrtvih tijela – od kojih su svi bili njegove komšije kod kojih su ruke bile vezane žicom.

Na upit Odbrane, Durmić je izjavio da on i braća nisu bili na stražama kao vojno sposobna lica te da nije imao pušku. Nakon što mu je branilac Dragan Gotovac uložio zapisnik o saslušanju u kojem je izjavio da su u selu držali seoske straže, svjedok je izjavio da je “bio u bunilu tokom ispitivanja”. Dodao je da nije imao saznanja da im je u tom momentu bilo potrebno naoružanje te da li je kolona bila naoružana.

Šemsudin Hasanović je izjavio da je izgubio brata Avdu u Lokanju 14. jula, kojeg je zadnji put vidio nekoliko sati prije nego što je ubijen. Posvjedočio je da u ljeto bila razmjena te da je prepoznao brata po kožnoj jakni.

U unakrsnom ispitivanju, Hasanović je izjavio da njegov brat nije bio pripadnik vojne formacije te da nema saznanja da je vršio stražarske dužnosti.

Fatima Haračić je izjavila da je 14. jula 1992. izgubila muža Hajrudina, da je od djevera saznala o stradanju muža te da nije prisustvovala razmjeni tijela.

Na upit Odbrane, izjavila je da je Hajrudin sahranjen kao šehid.

Jasmina Šabačkić je izjavila da je 1992. živjela u Njemačkoj, ali da je po priči svoja dva brata saznala o stradanju brata Naima Softića.

Nakon što ju je branilac Gotovac upitao na koji način je njen brat sahranjen, Šabačkić je izjavila da je sahranjen kao poginuli borac.

Zekerijah Hasanović je posvjedočio da je 1992. živio u Teočaku u kojem je “situacija bila zategnuta”, te da se on nalazio u grupi koja je pokušala doći do slobodne teritorije.

“Zapucalo se, ali ja sam bio među prvih 14 i prošao sam, prošlo nas je jedno 14 ili 15 i imali smo bebu malu”, izjavio je Hasanović, dodavši da ne zna šta je bilo sa ostalima te da nije vidio ko je pucao na kolonu. Dodao je da tokom razmjene tijela nikoga nije vidio u vojnoj odjeći.

Odgovarajući na pitanja Odbrane, Hasanović je izjavio da u Teočaku nije bilo seoskih straža, da je on bio kratko u rezervnoj policiji te da nisu imali naoružanja, osim lovaca koji su imali lovačke puške.

Nakon što mu je branilac Gotovac predočio zapisnik o saslušanju, Hasanović je izjavio da je bila pratnja pored njih, ali da niko nije obraćao pažnju na to.

Hadik Mehić je izjavio da je njegov brat Safet ubijen u Lokanju, kojeg je prepoznao na razmjeni po garderobi.

Na upit branioca Gotovca, Mehić je kazao da nije bilo ljudi koji su držali stražu, ali da je on bio rezervni policajac i da je držao stražu. Dodao je da njegov brat nije nikada bio borac.

Besim Nedžibović se prisjetio da je njegov mlađi brat Kemal nastradao kada je, iz njemu nepoznatih razloga, iz Teočaka krenuo sa grupom ljudi.

“Ja sam obaviješten sutradan da su nestali, imali smo mi neku radiostanicu u selu i onda se to povezalo sa stanicom da je određen broj ljudi nestao”, kazao je Nedžibović, dodavši da je brata prepoznao tokom razmjene te da su mu ruke bile vezane na leđima platnenim kaišem.

U unakrsnom ispitivanju, izjavio je da je “čuo da je navodno nastradao jedan Srbin”.

Zoran Jagodić je ispričao da je mobilisan u rezervni sastav policije pri Stanici javne bezbjednosti (SJB) Ugljevik. Dodao je da je njih oko deset do 15 u julu 1992. išlo u Lokanj, navodno zbog problema u Krčini, te da su neki bili u maskirnim uniformama a neki u plavim.

Kako je posvjedočio, on je imao automatsku pušku te dodao da ne zna ko je izdao naređenje za taj odlazak. Prisjetio se da ih je probudila pucnjava “kad je svanjivalo” te da su vidjeli kolonu i dva do tri ranjena mještanina.

“Ja sam vidio 20-ak ljudi, bili su uglavnom u civilu, ali je bilo i u vojnom i naoružanih”, kazao je Jagodić, dodavši da je on konkretno vidio dva pištolja te dvije ili tri žene i dvoje do troje djece u koloni, u kojoj je bilo 90 posto ljudi bošnjačke nacionalnosti.

Kazao je da im je rečeno da grupu svedu do doma, da je grupu nakon toga obezbjeđivala vojna formacija te da se oni više nisu pitali. Potvrdio je da su im ruke bile vezane, ali da nije vidio ko ih je zavezao.

Svjedoci su saslušani na suđenju Miroslavu Markoviću, optuženom za zatvaranje, zlostavljanje i ubistva 67 bošnjačkih civila na području Lokanja u julu 1992. godine. Prema optužnici, on je bio pripadnik Lokanjske čete Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS).

Na današnjem suđenju, Tužilaštvo je bez čitanja uložilo 14 iskaza preminulih svjedoka.

Nastavak suđenja je zakazan za 17. juni.