Mina Zuhrić je ispričala da je prije rata živjela u Žilama kod Vlasenice sa suprugom Ademom i četvero djece, da su prvo otišli u Žepu, a zatim u Srebrenicu, gdje su ostali do 11. jula 1995., a tada je posljednji put vidjela supruga, koji je otišao na sastanak sa ostalim muškarcima. Muškarci, prema riječima svjedokinje, nisu bili u vojnim odijelima niti su imali oružje.
Odgovarajući na pitanja tužitelja Tarika Crnkića, svjedokinja je ispričala da se krila sve do 14. jula, kada je “neko uputio prema autobusu za Tuzlu”. Dok je išla prema autobusu, vidjela je vojnike u “šarenim odijelima”, a jedan od njih ju je, kaže, udario puškom preko leđa. Tražio je od nje da baci dijete.
“Mislio je da je muško zbog plave dekice, ali je bila curica. Bilo mi je teško, gdje ću baciti svoje dijete. Opet je zamahnuo da mi psuje”, ispričala je svjedokinja.
U tom momentu je naišao kamion vojske, tako da je, kaže, brzo ustala i s djecom je uspjela doći do autobusa u kojem su bile sve žene i djeca. Autobus je, ispričala je svjedokinja, zaustavljen u Kravici, gdje su im tražili novac. Ona ga nije imala, pa joj je jedan vojnik pokazao prema ubijenim muškarcima. Predala im je naušnice od jedne od njenih kćerki, te su ih pustili prema Tuzli.
Svjedokinja se svakodnevno raspitivala za supruga, a jedino što je čula jeste kako je u šumi bila zasjeda te da su svi muškarci ubijeni.
Dvije pronađene kosti supruga ukopala je 2015. godine u Memorijalnom centru Srebrenica.
Milan Jevtić i Ostoja Perišić optuženi su za ubistva 31 bošnjačkog civila iz Srebrenice. Prema optužnici, Jevtić je bio komandant Prvog bataljona Milićke brigade, a Perišić pripadnik te jedinice.
Odbrana Jevtića je prezentirala dio iskaza iz istrage u kojem stoji da o suprugu nije imala konkretnih informacija, osim da je viđen u školi u Kravici, a svjedokinja je potvrdila da se tada bolje sjećala događaja, ali da se danas ne može izjasniti o navodima iz tog iskaza.
Svjedok Goran Kaldesić je tokom 1995. obavljao je dužnost pomoćnika načelnika za obavještajne poslove u Prvoj milićkoj lakoj pješadijskoj brigadi, te je naveo da nisu postojale posebne prostorije za ratne zarobljenike, već su zatvorenici boravili u bivšoj svlačionici fudbalskog kluba.
Kaldesić kaže da se može pohvaliti činjenicom da je često znao zateći u tim prostorijama da policajac i zatvorenik leže na istom krevetu i gledaju televiziju, a da su i jeli istu hranu.
Kada bi se, kaže, pojavio neko od ratnih zarobljenika, sa svakim od njih se obavljao informativni razgovor, a potom je pisao izvještaj i predavao ga komandi korpusa. Po zarobljenike su dolazili vojni policajci.
Na pitanja tužioca svjedok se nije mogao izjasniti kada je prvi put upoznat da će biti akcija na Srebrenicu, ali je kazao da ne odstupa od izjave iz istrage u kojoj stoji da ih je “par dana ranije, s akcijom upoznao komandant brigade Milomir Vasić”.
Za ubistvo zarobljenika nije čuo i kaže da mu nije jasno da se tako nešto moglo desiti.
Nastavak suđenja planiran je za 12. oktobar.
