Svjedok, čije ime odlukom Suda ne smije biti objavljeno, ispričao je da je nakon neuspjelih pregovora s Vojskom Republike Srpske (VRS) iz Viševice odveden u Skender-Vakuf 13. juna 1992. godine.
“Kad sam došao u Skender, odveli su me u zgradu Pošte, u potkrovlje. Bili su tu policajci (…) Napisali su moje ime i prezime na zid i počeli sa ispitivanjem. Na ispitivanju su bila pitanja koliko pušaka ima u Viševici… pa su počela provokativna pitanja”, ispričao je svjedok.
Kada nešto ne bi odgovorio, kako je posvjedočio, policajci bi ga “podsjetili”, a na zid su ispisali potom “streljanje”, nakon čega su ga odveli u podrumske prostorije, gdje je bilo 16 zarobljenika. Boravio je tu nekoliko dana i bio je, kako je kazao, pretučen, ali ne zna ko ga je tukao.
Posvjedočio je da je prilikom boravka u zgradi Pošte upoznao komandanta Boška Peulića, koji mu je dao zadatak da stupi u kontakt s mještanima sela Sokoline. Očiju zavezanih čaršafom, svjedoka su uputili da pravo hoda između dvije linije kako mu je rečeno, a Peulić mu je kazao da je nakon toga slobodan.
Kada je stigao u mjesto Sokoline, jedan od pregovarača je zamolio svjedoka da se vrati do Peulića i da mu prenese što je cilj dogovora. Svjedok se vratio do optuženog Peulića, gdje je bio prisutan Neđo Đekanović i jedan fratar, u zgradi Opštine Kotor-Varoš, te mu prenio da će se stanovništvo predati, ali da zarobljenici iz zgrade Pošte moraju biti pušteni.
Grupa od 150 do 200 ljudi je krenula, ali je u Skender-Vakufu bila zasjeda, te je svjedok uspio pobjeći kroz šumu.
Peuliću se sudi sa Slobodanom Župljaninom, Manojlom Tepićem, Jankom Trivićem i Nedeljkom Đekanovićem za učešće u progonu bošnjačkog i hrvatskog stanovništva na području Kotor-Varoši – ubistvima, deportacijom, zatvaranjem, mučenjem, silovanjem i tjeranjem na prinudni rad.
Odbrani je svjedok rekao da se u ranijim izjavama nije tražilo da priča o Peuliću, da su haški istražitelji imali spisak na kojem nije bilo optuženog i da ga je samo sreo kad mu je dao zadatak.
Nastavak suđenja bit će određen nakadno.
