Sead Selimović, profesor na Univerzitetu u Tuzli, naveo je da su i prije uvođenja predmeta Historija genocida počeli posjećivati Memorijalni centar Srebrenica i da je historijska istina krajnji cilj.
“Mi koristimo iskustva istraživača ranijih perioda, prije svega holokausta. I koristili smo iskustva zemalja koje su razvijenije, koje su imale priliku da se suoče s prošlošću, s ratnim zločinima koji su počinjeni u ime nekog naroda ili u ime neke države”, kazao je Selimović.
Dodao je da prilikom istraživanja koriste historijske izvore prvog reda, odnosno arhivske dokumente, poput presuda Međunarodnog krivičnog suda u Haagu i Međunarodnog suda pravde, kao i presude internacionalnih sudova.
Dragan Popović, historičar na Univerzitetu u Beogradu i direktor Centra za politike, naveo je da najviše izazova za učenje o genocidu u Srebrenici ima u Srbiji. Prema njegovim riječima, potreba za učenjem o genocidu je nesporna, te je važno pitanje kako da se dođe do trenutka da se o tome razgovara u Srbiji.
“Trudimo se da sačuvamo činjenice, da sačuvamo taj narativ (…) Da ga promovišemo ondje gdje možemo, ali uz punu svijest da, u ovakvoj situaciji kakva je danas u Srbiji, to ne može da postane mainstream”, dodao je Popović.
Profesorica na Ferris State University u Sjedinjenim Američkim Državama Tracy Nichols Busch kaže da je prije dvije godine došla u Pariz i shvatila da studenti nemaju nikakav kurs o holokaustu niti bilo kakve predmete o genocidu. Iskoristila je, kako kaže, priliku da kroz svoj predmet svjetske historije obradi preteče genocida.
Studentima je pružala mogućnost učenja kroz istraživanje o genocidu u Ruandi i u Bosni i Hercegovini, a studenti su počeli pisati naučne radove. Potom su osnovali zajednicu za učenje nastavnog osoblja, a sve istraženo pretočeno je u arhiv.
“Taj arhiv ne koriste samo historičari, već i odsjeci za krivično pravosuđe, zdravstvene profesije i socijalni rad. Cilj je da se edukacija o genocidu integriše kroz čitav nastavni plan i program na našem univerzitetu”, kazala je profesorica Busch.
Prema njenim riječima, svjedočanstva preživjelih su najmoćnija aktivnost koju rade na univerzitetu.
“Kada su preživjeli iz Srebrenice bili s nama u konferencijskoj sali, ljudi su vidno plakali. Moja kćerka je bila tamo, ustala je na kraju i pitala: ‘Zašto ovo ne učimo u našim učionicama?’”, ispričala je profesorica Busch.
