Hurić je u apelaciji naveo da mu je presudom Državnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje, da je dosuđeni iznos od 7.000 maraka proizvoljno određen, te da nisu jasno obrazloženi razlozi zbog kojih je toliko smanjena ranije dosuđena naknada.
Prvostepenom presudom Bosna i Hercegovina je obavezana da mu, na ime naknade nematerijalne štete, isplati iznos od 13.900 maraka.
Hurić je u apelaciji ukazao da mu je određivanjem mjera zabrane putovanja nanesena šteta i da su neshvatljivi navodi Suda da nije dokazao da je morao putovati, jer je bio spriječen otići na odmor kada je to želio. Isto je naveo za zabranu kontaktiranja, sastajanja ili povezivanja, jer živi u malom gradu i morao je izbjegavati sve društvene događaje kako ne bi prekršio mjeru.
“Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava (…) Ustavni sud ukazuje da je drugostepeno vijeće Suda BiH detaljno obrazložilo razloge zbog kojih je zaključilo da mjere zabrane napuštanja mjesta boravišta – općine i zabrana putovanja te mjera zabrane posjećivanja određenih mjesta i kontakta sa određenim licima nisu imale uticaja na visinu naknade nematerijalne štete”, zaključio je Ustavni sud.
Hurić je podnio tužbu protiv Bosne i Hercegovine nakon što je pravosnažno oslobođen krivice za zločin protiv civila počinjen u Goraždu tokom 1992. i 1993. godine, a sudilo mu se, sa Ibrom Merkezom i Predragom Bogunićem, za nezakonito zatvaranje, ubistva i nečovječno postupanje prema srpskom stanovništvu. Prema optužnici, Hurić je bio komandir stanice policije u tom gradu.
Odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
