Nakon bezuspješnih pokušaja da Marković svjedoči u ovom predmetu, na prijedlog Odbrane Momčila Pajića odlučeno je da bude preslušano njegovo isptivanje u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine.
Marković je rekao da je u julu 1992. došao na poziciju bezbjednjaka u Drugoj romanijskoj brigadi, čiji je komandant bio Radislav Krstić. Detaljno je govorio o organizaciji ove brigade i ljudima koji su obavljali funkcije.
Naveo je da je komandir čete Vojne policije bio Momčilo Pajić, a komandir voda Aco Gordić, dok je na čelu Izviđačke čete bio Marinko Rajak, a komandir jednog od vodova Miladin Gašević. Kazao je da je prvi pretpostavljeni ovim i drugim prištapskim jedinicama bio načelnik Štaba, kome su one kao i komandantu podnosile izvještaje.
“Komandant ima isključivo ovlaštenje za upotrebu jedinice”, rekao je Marković, dodajući da je i on obavljao određene aktivnosti s Vojnom policijom.
Prema njegovim riječima, u odnosima vojske i civilnih vlasti bilo je teškoća. Kako je rekao, civilne vlasti su htjele da se, bez obzira na vojnu hijerarhiju, njima podnose izvještaji i da oni odlučuju šta treba raditi.
Ispričao je da je u pokušaju rješavanja problema održan sastanak na kojem su bili Krstić sa saradnicima, te predsjednik sokolačkog Kriznog štaba Milan Tupajić i predsjednik Srpske demokratske stranke Milovan Bjelica, kao i visoki funkcioneri Republike Srpske.
“Njihovi zahtjevi su bili da komanda treba njima da polaže račune”, kazao je Marković.
Naveo je da je Bjelica vrijeđao jednog starješinu, koji je bio oženjen ženom hrvatske nacionalnosti, što je Krstić osudio te napustio sastanak navodeći da tu gubi vrijeme.
Svjedok je rekao da se dio bošnjačkog stanovništva već bio iselio kada je on došao na Sokolac. Prema njegovim saznanjima, Bošnjaci su bili preplašeni, nestajalo im je struje i nisu se udaljavali iz svojih sela.
“Ja nisam imao podatke da su imali naoružanje i da su bili prijetnja”, kazao je Marković, dodajući da je u razgovoru s nekim Srbima došao do informacija kako su nekim Bošnjacima prodavali puške.
Svjedok je naveo da je o njima trebalo da brinu civilna vlast i policija. Predočen mu je dopis predsjednika RS-a Radovana Karadždića u kojem se navodi da selima sa muslimanskim i hrvatskim stanovništvom koja predaju pružje i nemaju namjeru da se bore, treba pružiti punu zaštitu. Tupajić je u odgovoru naveo da sela na području Sokoca još nisu razoružana i da to treba da urade Druga romanijska brigada i policija.
“Kako će vojska štititi svako selo, treba da napusti položaje?”, rekao je Marković komentarišući predočene dokumente, te dodao da to pokazuje da je Tupajić bio nesposoban.
Na pitanje šta bi se desilo da su imali informacije o oružju i kretanju grupa, kazao je da bi bila poslata Izviđačka četa da postavi zasjede.
Marković je ispričao da je krajem jula organizovana predaja oružja u Novoseocima. Izjavio je da su u selo prvo otišli da razgovaraju s mještanima predstavnici brigade i civilnih vlasti, a da je za dan-dva organizovana predaja, u čemu je i on učestvovao.
“Uglavnom su bile lovačke puške, M-48, to su karabini, dvije-tri poluautomatske puške od ljudi koji su bili u rezervnom sastavu policije”, rekao je svjedok.
Za napad na Novoseoce 22. septembra 1992. i ubistvo 45 bošnjačkih civila optuženi su Dragomir Obradović, u svojstvu komandira Stanice javne bezbjednosti Sokolac, Momčilo Pajić kao komandir čete Vojne policije Druge romanijske brigade, te Aleksa Gordić, Nikola Koprivica, Miladin Gašević, Momir i Branislav Kezunović, Željko Gašević i Jadranko Šuka, koji su bili u Vojnoj policiji i Izviđačkoj četi.
U ovom predmetu prvooptuženi je bio Milan Tupajić, koji je u međuvremenu preminuo, dok je optužnica podignuta i protiv Radislava Krstića, koji se nalazi na izdržavanju kazne po presudi Haškog tribunala za pomaganje u genocidu u Srebrenici. Karadžić je u Haagu osuđen na doživotni zatvor za genocid i druge zločine u BiH.
Preslušavanje Markovićevog ispitivanja biće nastavljeno 9. aprila.
