Mezar Sulejmana Omerovića jedan je od 89 onih koji će ove godine biti otvoreni zbog dodavanja naknadno pronađenih kostiju. Prema nalogu Državnog tužilaštva, 18. put ovim procesom vrši se reasocijacija posmrtnih ostataka žrtava genocida u Srebrenici koji su pronađeni deceniju ili dvije nakon što su prvobitno ukopani.
“Našli su donju vilicu, desne ruke podlakticu i još nekoliko sitnih kostiju. I rekli su mi da će to biti kraj, ako bude od sad tih nekih kostiju, neće biti dokopavanja, jer većinski su dokopali”, kaže nam Senad Omerović, koji, 18 godina nakon prvog ukopavanja, u očev mezar dodao kosti pronađene tokom prethodne godine.
Dok sjedimo ispred njegove kuće, na imanju u Konjević-Polju, u koje se Senad vratio nakon rata i izlaska iz Srebrenice kroz šumu, priča nam kako je nekoliko sedmica prije 30. godišnjice genocida saznao da su pronađeni dodatni posmrtni ostaci njegovog oca. Prve kosti, dodaje, pronađene su u Kamenici, u kojoj je otkriveno 13 masovnih grobnica, većinom sekundarnih.
Bol, tuga i sjeta prepliću se u njegovom govoru dok nam priča sudbinu svog oca i cijele svoje porodice, od Novog Sela kod Zvornika, odakle su protjerani 1993. godine, do Srebrenice i genocida u julu 1995. u kojem je, prema presudama Tribunala u Haagu, ubijeno više od 7.000 muškaraca i dječaka.
“Moj otac Sulejman je vodio konja i kravu, s majkom. I meni kaže: ‘Daj dijete, mog Semira, da ga stavim na konja.’ I ja njemu govorim tada: ‘Pa kakvog konja, kakve krave, gotovo je, čovječe, nemaš ti kuda više voditi konje i krave, nema zbjegova, to je kraj’”, prisjeća se Senad posljednjeg susreta s ocem u srebreničkom naselju Fojhar, gdje su živjeli tokom rata.
Kaže kako se njegov otac nadao da će biti otvoren koridor od Srebrenice do Tuzle i da će civili moći proći, noseći svoju imovinu, zbog čega se i uputio prema Potočarima. Senad se uskoro rastao od cijele porodice, ostavljajući suprugu i dvoje djece u bazi UNPROFOR-a u Srebrenici, kako bi svoj put potražio preko šume. Na tom putu, od poznanika je i saznao da mu se otac nalazi u Potočarima.
Nakon izlaska iz Srebrenice, od supruge, koja je bila u bazi Holandskog bataljona mirovnih snaga u Srebrenici, saznao je sudbinu svog oca – posljednji put viđen je kada su ga odvojili na ulasku u autobuse za evakuaciju civila. Holandski vojnici, kaže, pustili su ga da prođe jer je nosio malo dijete, svog unuka Semira, ali nisu pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS).
“Kad su ulazili u autobus, vojnik je tu bio, na ulazu, i uhvatio je njega i rekao: ‘Gdje ćeš ti tamo, ti možeš mitraljez nositi’, i odveo ga”, navodi Senad.
Tada četverogodišnjeg Semira iz ruku vojnika VRS-a spasio je vozač autobusa, koji ga je vratio majci iza hale u Potočarima.
“A moja supruga je gledala iz autobusa kad su gonili mog oca tamo. Jedan ga je, kaže, udario otpozadi i on je posrnuo, pao dolje. Skinuo mu ruksak i bacio na gomilu drugih ruksaka, a njega odstranio. I to je zadnje što je vidjela iz autobusa”, priča nam Senad.
Mezarje u Potočarima. Foto: BIRN BiH
Iako je prvim iskopavanjem pronađeno tek oko 55 posto kostiju, Senad se odlučio na kolektivnoj dženazi 2007. godine ukopati svog oca u Memorijalnom centru u Potočarima.
Prisjetio se kako je tada grupi stranaca objašnjavao šta se desilo u Srebrenici, kada mu je prišao jedan od njih, predstavio se kao doktor iz Holandskog bataljona i optužio ga da laže. Dodao je kako ga je ta osoba ubjeđivala da su holandski vojnici učinili sve kako bi zaštitili tadašnje stanovnike Srebrenice.
“Ulazimo u halu i ja kažem: ‘Produkt vaše zaštite je ovo. Ovo je moj otac, koga si ti štitio, evo ga. Ovo mu je brat, evo koga si ti štitio.’ I on se povuče”, sjeća se Senad detalja koji ga je tada povrijedio.
Danas je za njega život u rodnim krajevima posebna vrsta borbe za državu i kaže da alternative nema. Ugledan je poljoprivrednik i dodaje da je jedini put ka svijetloj budućnosti rad i napredak. Ali julski dani za njega su uvijek najteži, jer, ni 30 godina nakon, nisu pronađeni posmrtni ostaci svih ubijenih.
“I svaki dan je meni 11. juli, jer ja moram to da živim. Moram, znam da oca više nema, da je on na jedan brutalan način ubijen. Ja sam to shvatio, ali ja moram dalje da idem. Ovo je svijet u kome vlada sila i nepravda, a ja sam izvukao pouku i kažem: ‘Nećeš više biti slabašan, moraš biti jak’”, zaključuje Senad naš razgovor.
Prema podacima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH), od 14. do 22. jula u Srebrenici će biti ponovno otvoreno 89 mezara, kako bi ranije ukopanim žrtvama bili pridodati posmrtni ostaci pronađeni nakon prvog ukopa. Do sada je izvršeno 1.536 reasocijacija, a reekshumirano je 1.464 osoba ubijenih u genocidu.
“Čak 70 žrtava je reekshumirano dva puta, kako bi im se pridodali posmrtni ostaci koji su naknadno pronađeni. Dvije žrtve su reekshumirane čak tri puta”, dodaju iz INO-a BiH.
Posmrtni ostaci su pronalaženi u sekundarnim i tercijarnim grobnicama, te su nerijetko skeltni ostaci jedne osobe pronađeni u nekoliko različitih grobnica, na različitim lokacijama.
Žrtve genocida u Srebrenici pronađene su u 87 masovnih i blizu 1.000 zajedničkih i pojedinačnih grobnica, a do sada je 6.771 žrtva genocida ukopana u Memorijalnom centru u Potočarima. Njih 250 ukopano je u mjesnim mezarjima, prema odluci preživjelih članova porodica. Na području Srebrenice još uvijek traje potraga za oko 1.000 nestalih žrtava.
Presudama međunarodnih i domaćih sudova utvrđeno je da je u srebreničkom genocidu više od 7.000 Bošnjaka zatočeno i pogubljeno na različitim lokacijama. Prvi veliki masakr desio se u Zemljoradničkoj zadruzi Kravica. Nakon ovog masakra, sličan obrazac se u narednim danima ponovio u mjestima Roćević, Kozluk, Pilica i Branjevo.
Nakon ubistava, prema presudama, tijela su smještena u primarne masovne grobnice, da bi poslije, u cilju prikrivanja, premještana i pokopavana u sekundarne grobnice.
