Idrizov život je zauvijek promijenio ulazak vojnika Vojske Republike Srpske (VRS) u Srebrenicu, njegov rodni grad u koji se vratio pet godina prije početka rata, nakon desetogodišnjeg boravka u Tuzli. Želja i nostalgija su ga vukle, dodaje, a onda su došli rat i prve žrtve.
Sa strahom u očima, kao da danas to proživljava, priča nam kako je pronašao tijela Bahrudina Osmanovića i Mehe Hrvačića, prvih civilnih žrtava rata u Srebrenici. U sjećanje mu se urezalo da su se tijela nalazila u kanalu pored ceste, u blizini njegovog sela.
“Nema mjesta na tijelu gdje nije izbodeno. Noge i ruke su na par mjesta isprebijane. Oni su fizički, bez metka ubijeni, mučeni na Skelanima i samo su mrtvi dovezeni tu, bačeni”, sjeća se Idriz.
Zbog svih dešavanja bio je prisiljen preseliti se iz grada u rodno selo Tokoljaci, gdje je s roditeljima preživljavao zahvaljujući poljoprivredi. Iako su sela često napadana i granatirana a ljudi u njima ubijani, uspjeli su preživjeti u svojoj kući sve do 1993. godine. A onda je, pred novom ofanzivom VRS-a, morao izbjeći i ponovo se vratiti u grad prepun izbjeglica sa svih strana.
Uz sve teškoće koje je proživljavao sa ocem, majkom, suprugom i dvoje djece, nadao se da će jednog dana zaboraviti glad i rat koji je razarao njegov grad. Sve dok nije došla 1995. godina.
“Šestog juna sam ranjen, tada su velika granatiranja bila. Bio je jedan ljekar Ukrajinac, koji mi je htio odstraniti potkoljenicu. Naš doktor Ilijaz Pilav nije to dozvoljavao. I stvarno, on je mene počeo uspješno liječiti i ja sam se zadržao u srebreničkoj bolnici od 6. juna do pada Srebrenice, 11. jula”, kaže nam Idriz.
Teško ranjen, iz srebreničke bolnice evakuisan je u Potočare. Bijelim kamionima UNPROFOR-a, priča nam, ranjenici su prevezeni do baze holandskog bataljona, gdje su ga ponovno operisali holandski ljekari. Pidžamu koju su mu tada obukli i danas čuva kao vrijednu uspomenu na najstrašnije dane svog života.
Idriz pidžamu iz Potočara čuva kao relikviju. Foto: Detektor
Vojnici VRS-a, priča nam, ulazili su u halu, a među njima je bio i Ratko Mladić, bivši komandant Glavnog štaba VRS-a osuđen na kaznu doživotnog zatvora zbog genocida i drugih ratnih zločina u BiH. Nadali su se, kaže Idriz, da će ih zaštititi međunarodne konvencije i zakoni, ali to nije bilo tako.
“Odmah je počela fizička tuča po dijelovima ranjenog tijela. Gdje si ranjen, tu te udaraju. Pitali su me za neke stvari o kojima nisam znao ništa. I oni su mi rekli da znam sve, da ću biti priveden, faktički zarobljen, i da moram ići kod njih”, navodi Idriz.
Nakon toga našao se u grupi sa sedam ranjenika koji su iz Potočara odvezeni u Bratunac, a zatim i u logor “Batković” kod Bijeljine. Na putu do logora sjeća se kako su mu drugi zarobljenici u kamionu pričali da vide kolone zarobljenih ljudi i druge strahote. U Pilici, jednom od mjesta u okolini Zvornika u kojem je u julu 1995. ubijeno više od hiljadu muškaraca i dječaka, kamion se zaustavio.
“Kad se digla cerada, jedan naš ranjenik je ustao. Vidio je dolje te mašine, blizu je bila Drina. Kažu imaju neke rupe, ogromne provalije iskopane”, dodaje on.
Kamion je ponovo put Bijeljine pokrenula jedna zaposlenica Crvenog krsta, crvenokosa Francuskinja, sjeća se, koja se raspravljala s vojnicima i govorila im da su njihovi podaci u Ženevi i da su oni ranjenici. Zaustavili su se još jednom, prije logora “Batković”, u Janji nadomak Bijeljine.
“Ponovo je kamion ugasio motore. Otvorili su ceradu, nisu dugo čekali. Da bi se najednom masa djece tu stvorila. Svi su imali kamenove u rukama i počeli su nas onim kamenovima udarati”, govori Idriz.
Tokom noći prevezeni su u logor u kojem je tri mjeseca proveo trpeći torturu i svjedočeći smrti zarobljenika. Sjeća se žice koja je, činilo mu se, bila do neba, starih zarobljenika koji su u “Batkoviću” bili od početka rata i čuvara koji su ih psihički zlostavljali.
“To je za mene bilo veće od onog udara betonskim blokovima”, navodi Idriz.
Dvojica od sedam ranjenika, u grupi s kojom je došao iz Srebrenice, preminuli su od posljedica izgladnjivanja i mučenja u logoru.
Fotografija Idriza najbolje pokazuje koliko su ga iskustva promijenila. Foto: Detektor
Dio zarobljeništva proveo je i u bolnici u Bijeljini, a zbog iskustava koja je tamo doživio, i danas pokušava da pronađe medicinsku sestru koja ga je liječila. Spašavala ga je, kaže, i od drugih sestara koje su ih omalovažavale. Danas njegova kćerka nosi ime ove medicinske sestre. Tažio ju je da joj se zahvali, ali bezuspješno.
“Danas moju mlađu kćerku svi zovemo tako – Buba. Upravo zbog te sestre, Srpkinje, ali duše od insana. Ja sam njenu njegu, ljubav osjetio, što, smijem slobodno reći – liječio sam se dugo, nigdje nisam osjetio”, priča nam Idriz.
Razmijenjen je i nastavio je svoje liječenje u Tuzli gdje ga je dočekao novi šok. Njegovo dvoje djece, koja su ga pronašla u bolnici, saopštila su mu sudbinu ostalih muškaraca iz porodice.
Otac, trojica braće i dva njegova amidžića nisu preživjeli srebrenički genocid. Njihovi posmrtni ostaci ukopani su u Memorijalnom centru u Potočarima.
“Prva su me djeca našla, tad sam saznao. Pitao sam ih: ‘Pa je li moguće da ni otac mi nije živ, onakav star’. Rekli su mi: ‘Nije, ni dede nema, nema nikog’. Svi su pobijeni, nijedan prešao nije – njih sedam”, prisjeća se Idriz.
Za njega je život danas borba s trajnim posljedicama koje su mu donijeli logorski dani, liječenje kojim se pokušava izboriti s posttraumatskim stresnim poremećajem koji mu je dijagnostikovan, te borba da svoju djecu izvede na pravi put. Idriz objašnjava da ima strašne i teške snove, poslije kojih se po dva do tri dana osjeća kao slomljen.
“Teške posljedice. One će otići sa mnom na onaj svijet. Ne može se to završiti. To se nikad ne može istjerati, izliječiti”, zaključuje Idriz.
