This post is also available in: English
Majka tri sina i jedne kćerke, koja je s djecom i suprugom živjela nadomak Srebrenice, odahnula je kada je 11. jula stigla u Potočare, gdje je bila baza Ujedinjenih nacija.
Do tada su njen najstariji sin i suprug, u pokušaju da stignu do Tuzle, već krenuli kroz šumu s drugim muškarcima.
Ona je u Potočarima sa dvojicom sinova i kćerkom dva dana pokušavala ući u konvoje i pobjeći iz Srebrenice, koju su zauzele snage Vojske Republike Srpske.
“Pomislila sam u sebi, hvala Bogu”, kazala je ona kao zaštićena svjedokinja DD.
“Nakon svega što sam vidjela, nakon što sam vidjela kako se ljudi odvajaju, stalno sam zahvaljivala Bogu jer se činilo da smo prošli – ja, moja djeca i ovi naši prijatelji”, ispričala je na suđenju zaštićena svjedokinja DD.
Ali, jedan vojnik je izdvojio njenog sina.
“I onda sam ih molila, preklinjala sam ih. Zašto ga odvodite? Rođen je 1981. godine”, prepričavala je sjećanja pet godina poslije.
Čvrsto ga je držala, ali vojnik ga je uhvatio za ruku i odvukao na lijevu stranu. Njen sin se potom okrenuo i zamolio da mu čuva torbu.
“To je bio posljednji put da sam mu čula glas”, ispričala je svjedokinja 26. jula 2000. godine pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.
Na njen iskaz su se pozivale i sudije koje su donijele prvu presudu za genocid u Srebrenici bivšem generalu Vojske Republike Srpske Radislavu Krstiću.
Krstić je bio komandant Druge romanijske motorizovane brigade do septembra 1994. godine. Nakon toga je bio načelnik Štaba Drinskog korpusa VRS-a, da bi u junu 1995. godine bio unaprijeđen u čin generalmajora.
Početkom novembra 1998. godine protiv njega je podignuta optužnica za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja na osnovu njegove uloge u događajima u i oko enklave Srebrenica između 11. jula. i 1. novembra 1995. godine.
On je 2004. osuđen na 35 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja genocida u Srebrenici. Ovom presudom postao je prvi Evropljanin osuđen za genocid pred nekim međunarodnim sudom nakon Nirnberškog procesa za zločine nacista u Drugom svjetskom ratu.
Radislav Krstić u sudnici Tribunala u Haagu. Foto: EPA/PAUL VREEKER
U prvostepenoj presudi Krstiću, Vijeće je zaključilo su zbog vjerske pripadnosti i plana etničkog čišćenja enklave, “bosanski Muslimani ubijani i nanošene su im teške povrede”. Sudije su nazvale smišljenom odluku da se muškarci ubiju i zaključili da je postojala svijest o posljedicama onemogućavanja opstanka bosansko-muslimanskog stanovništva Srebrenice.
“Drugim riječima, sa etničkog čišćenja prešlo se na genocid. Vijeće se stoga uvjerilo da je van svake razumne sumnje u Srebrenici počinjen zločin genocida“, navedeno je.
Ova i ostale presude su temelj međunarodne krivične pravde i odigrale su ključnu ulogu u utvrđivanju istine i odgovornosti za zločine tokom sukoba 1990-ih, uključujući i genocid, navode za Detektor iz Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove, nasljednika Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.
Rad MKSJ-a i Mehanizma bio je od suštinskog značaja za izvođenje visokorangiranih počinilaca pred lice pravde i za utvrđivanje činjenice da se genocid dogodio u Srebrenici u julu 1995. godine, što je sudski potvrđeno i od strane Međunarodnog suda pravde, navode iz Mehanizma.
U Hagu je za genocid i druge zločine počinjene u i oko Srebrenice osuđeno, uz Krstića, još 17 osoba. Na doživotnu kaznu zatvora osuđeni su Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Zdravko Tolimir, Vujadin Popović i Ljubiša Beara.
Priznanja ili izvinjenja iz koristi
Komandni kadar osuđen za zločine u Srebrenici. Foto: Infografika
Krstić još uvijek služi kaznu u Estoniji, a više puta mu je odbijen zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu.
U posljednjem zahtjevu iz 2024., Krstić je prihvatio odgovornost i napisao da je pomagao i podržao zločin protiv čovječnosti kroz učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu da se prisilno uklone bošnjački civili iz Potočara, da je učestvovao u stvaranju humanitarne krize koja je prethodila prisilnom transferu žena, djece i starijih iz Srebrenice, znajući da su civili izloženi ubistvima, silovanjima, premlaćivanjima i zlostavljanjima.
“Prihvatam presude Tribunala iz 2001. i 2004. godine, gdje se utvrđuje da su snage vojske kojoj sam pripadao počinile genocid protiv Bošnjaka u Srebrenici u julu 1995., da sam pomogao i podržao genocid tako što sam znao da neki članovi Glavnog štaba imaju namjeru da počine genocid”, rekao je Krstić u pismu.
Za razliku od Krstića, zahtjevu za prijevremeno puštanje na slobodu Vinka Pandurevića je udovoljeno. On je izrazio žaljenje što nije učinio više da bi spriječio stravične događaje, upućujući žrtvama iskreno izvinjenje.
Sud u Hagu udovoljio je i zahtjevima Momira Nikolića, Dražena Erdemovića i Dragana Obrenovića. Oni su tokom suđenja priznali krivicu.
Momir Nikolić je u maju 2003. godine sklopio sporazum o krivici s tužilaštvom, te pristao da svjedoči i u drugim suđenjima koja su u vezi sa Srebrenicom. Svjedočio je i na suđenju protiv Vidoje Blagojevića i Dragana Jokića, s kojima je bio i optužen.
“Iskreno želim da pred ovim časnim sudom i javnim mnijenjem, a posebno bošnjačkim, izrazim svoje duboko i iskreno žaljenje i kajanje zbog zločina koji se dogodio i da se izvinim žrtvama, njihovim porodicama i bošnjačkom narodu zbog svog učešća u tom zločinu,” naveo je Nikolić u svom priznanju.
Tvrdio je da svojim priznanjem želi doprinijeti istini o Srebrenici i njenim žrtvama.
Erdemović, kao prva osoba koja je priznala krivicu, kazao je da mu je žao svih žrtava, te da zbog njih i sebe mora priznati.
Obrenović je u svom svjedočenju naveo da njegovo priznanje skida odgovornost s njegovog naroda i da će mu biti drago ako ono može doprinijeti pomirenju ljudi u BiH.
“Bit će mi drago ako ovo moje svjedočenje pomogne familijama žrtava da ih poštedim ponovnog svjedočenja i ponovnog prolaženja kroz sve boli koje bi sigurno morali proći prilikom tih svjedočenja. Želja mi je da ovo moje svjedočenje pomogne da se ovo nikad i nigdje više ne dogodi”, kazao je Obrenović tokom svjedočenja.
Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida, danas smatra da su izjave u zahtjevima za prijevremeno puštanje na slobodu bile riječi bez iskrenog značenja.
“Mi smo pravili analizu i onda smo došli do podataka da se svaki od njih, bez izuzetaka, nakon puštanja na slobodu, vratio onom stavu koji su imali prije zahtjeva za puštanje na prijevremenu slobodu”, kaže on dok tvrdi da optuženi nisu govorili istinu.
Ovu analizu predstavnici žrtava su predali Haškom tribunalu koji je uzeo u razmatranje kod odlučivanja o zahtjevima optuženih za izlazak na slobodu.
Utvrđivanje genocidne namjere kao praksa za ostala suđenja
Mezarje Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari. Foto: Detektor
U julu 1995. godine Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) podigao je optužnice protiv 24 osobe, među kojima su bili Radovan Karadžić i Ratko Mladić.
Optužnice protiv njih, kao direktno odgovornih za zvjerstva u julu 1995. nad stanovništvom bosanskih muslimana u zaštićenoj zoni Srebrenica, podignute su ponovo 16. novembra 1995. godine.
Njih je potvrdio sudija Fouad Abdel-Moneim Riad, navodeći da dokazi koje je podnijelo Tužilaštvo opisuju scene nezamislivog divljaštva gdje su na hiljade muškaraca pogubljeni i zatrpani u masovne grobnice, na stotine živih sahranjenih muškaraca, muškarci i žene sakaćeni i zaklani, djeca ubijana pred očima svojih majki, djed primoran da jede jetru svog unuka.
“Ovo su istinske scene iz pakla, pisane na najmračnijim stranicama ljudske istorije”, naveo je sudija Riad.
Nakon što je optužen, Mladić je 16 godina bio u bjekstvu. U Srbiju se odselio 1997., a pripadnici srbijanske Specijalne jedinice policije uhapsili su ga 26. maja 2011. godine u selu Lazarevo. Tada je izručen Hagu, a suđenje mu je počelo godinu dana kasnije.
On je, kao bivši komandant Glavnog štaba VRS-a od 12. maja 1992. do barem 8. novembra 1996., osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja.
Ratko Mladić (levo) i Radovan Karadžić na sastanku na Palama u avgustu 1993. Foto: EPA-EFE/STRINGER.
Sličan scenarij nedostupnosti pravosuđu odigrao se i s Radovanom Karadžićem, bivšim predsjednikom Republike Srpske, koji je osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida i drugih ratnih zločina počinjenih u BiH.
U trenutku hapšenja Karadžić je živio pod lažnim imenom Dragan Drabić, koji je prakticirao takozvanu bioenergetsku medicinu. Živio je u stanu u naselju Novi Beograd i uhapšen je u autobusu javnog prevoza.
U presudama Mladiću i Karadžiću je, između ostalog, dokazivana i genocidna namjera.
Jasno je ustanovljeno da, kada se osuda za genocid zasniva na namjeri da se “djelimično” uništi grupa, to mora biti znatan dio te cijele zaštićene grupe, navodi se u presudi Karadžiću u kojoj se poziva na mišljenje Vijeća iz presude Krstiću.
U presudi Krstiću je naznačeno da namjera da se grupa uništi “kao takva” čini genocid izuzetno teškim zločinom i po njoj se on razlikuje od drugih teških krivičnih djela, naprimjer, progona kao zločina protiv čovječnosti.
“Izraz ‘kao takva’ veoma je značajan jer pokazuje da je za zločin genocida nužno postojanje namjere da se uništi skupina ljudi koji imaju određeni grupni identitet na osnovu nacionalne, rasne, etničke ili vjerske pripadnosti”, navodi se u presudi te dodaje da “činjenica da su članovi Glavnog štaba Vojske Republike Srpske planirali ubistva muških zarobljenika – u potpunosti svjesni štetnih posljedica koje to može imati po opstanak zajednice bosanskih Muslimana u Srebrenici – dodatno ide u prilog zaključku da su pokretači ove operacije imali zahtijevanu genocidnu namjeru“.
Presudama je utvrđeno da je u julu 1995. ubijeno između 7.000 i 8.000 Bošnjaka iz Srebrenice i njene okoline, kao i da je veliki broj žena, djece i starijih osoba prisilno preseljen. Žrtve su nakon egzekucija bile pokopane u primarnim grobnicama, a kasnije su iskopane i ponovo pokopane u sekundarnim grobnicama, tokom septembra i oktobra 1995. godine, o čemu su pred sudom u Hagu, a kasnije i u BiH, izvedeni brojni dokazi.
Suđenja u Bosni i Hercegovini te donošenje presuda za genocid i druge zločine u Srebrenici, Azra Miletić, bivša sutkinja Državnog suda, ne vidi mogućim bez sudske prakse Haškog tribunala.
Ona navodi da sudska praksa nije izvor prava, ali je bitan faktor kada se porede činjenične i pravne situacije.
“Haški tribunal je gradio svoju sudsku praksu na koju smo se mi u početku najviše osvrtali jer nismo imali drugog izvora prava vezano za ratne zločine. Vi znate da mi ranije nismo nikada sudili takva djela”, kaže Miletić i podsjeća da je ona bila prvi domaći sudija u drugostepenom vijeću sa dvoje stranih sudija.
Prisjeća se da je bilo potrebno da se više predmeta završi drugostepeno da bi se smatrali relevantnom sudskom praksom.
Zločini u Branjevu
Masovna grobnica Branjevo. Foto: ICTY
Nakon što je 2006. godine optužen u Hagu za genocid, zločin protiv čovječnosti i povrede zakona ili običaja rata, Milorad Trbić je pred Sudom BiH optužen po proširenoj optužnici Državnog tužilaštva.
On je, u svojstvu pomoćnika načelnika bezbjednosti Zvorničke brigade VRS-a, pomagao u rukovođenju četom Vojne policije, za vrijeme događaja u Srebrenici u julu 1995. godine.
Njegov predmet je prvi ustupljen vlastima BiH na dalje procesuiranje. Pred Državnim sudom je osuđen na 20 godina zatvora i nalazi se na izdržavanju kazne.
Sud BiH je proglasio Trbića krivim da je od 10. jula do 30. novembra 1995. godine učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu i operacijama hvatanja, zatvaranja i pogubljivanja Srebreničana, te prikrivanja njihovih tijela.
Suđenje Trbiću trajalo je od novembra 2007. godine do februara 2015. Godine, kada mu je izrečena pravosnažna presuda. Prema podacima koje je skupio Detektor, suđenja za genocid i druge zločine u Srebrenici pred domaćim i međunarodnim sudovima trajala su u prosjeku pet i po godina.
Najduže suđenje zbog ponavljanja postupka pred MKSJ-om trajalo je 15 godina – protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića, bivših čelnika Službe državne bezbjednosti Srbije. Oni su, između ostalog, osuđeni i za ubistvo šest bošnjačkih zarobljenika iz Srebrenice koje su u julu 1995. godine počinili pripadnici paravojne jedinice “Škorpioni“ u mjestu Trnovo.
Osim Trbića, pred Sudom BiH su za genocid osuđeni i Radomir Vuković, Aleksandar Radovanović, Branislav Medan, Brano Džinić, Slobodan Jakovljević, Milenko Trifunović, Mendeljev Đurić, Željko Ivanković, Slavko Perić i Ostoja Stanišić.
Direktni izvršioci osuđeni za zločine u Srebrenici. Foto: Infografika
Najdužu kaznu zatvora – 35 godina – Sud BiH je izrekao Francu Kosu, osudivši ga za krivično djelo zločini protiv čovječnosti.
Kos je u ovom predmetu svjedočio u svoju odbranu, a Sud u presudi navodi da je on obznanio jedan broj činjenica koje nisu bile poznate ranije, te iskazao kajanje za ono što je uradio.
U svjedočenju je naveo da je predvodio grupu koja je ubijala muškarce na Branjevu, gdje je aktivno učestvovao u strijeljanjima i “ovjeravao” ranjene.
“Ljudi koje su dovozili su imali vezane oči, neki su jaukali, neki mumlali, neki su psovali, ali u globalu su mirno išli do mjesta likvidacije“, naveo je Kos u svom svjedočenju.
Prema presudama, na Branjevu je 16. jula ubijeno oko 800 ljudi, pri čemu je utvrđeno da su 17. jula pripadnici Inžinjerijske čete Zvorničke brigade učestvovali u iskopavanju masovnih grobnica na ovom mjestu.
Sud BiH je za druge zločine u Srebrenici osudio još 13 osoba na 186 godina zatvora.
Trenutno se pred ovim sudom vodi pet predmeta za zločine u Srebrenici. Jedan od njih je bio u pauzi tri godine zbog nemogućnosti optuženog Mileta Kosorića da učestvuje u procesu.
Kosorić je optužen da je, u svojstvu komandanta Vlaseničke brigade VRS-a, s pripadnicima ove jedinice zaustavljao vozila u mjestu Luke i od civila oduzimao novac i zlato, te ih upućivao ka Kladnju.
Franc Kos. Foto: MKSJ
Pripadnici Vlaseničke brigade su, kako se navodi u optužnici, odvajali žene i silovali ih, a u noći sa 13. na 14. srpnja 1995. godine u Mršićima je strijeljan 21 zarobljeni muškarac.
Od kraja 2023. godine pa do sredine 2025. godine Tužilaštvo BiH je podiglo četiri optužnice protiv 22 osobe. Optužnice se odnose na događaje u mjestu Bišina, Kozluk, Orahovac i Milići.
Ibro Bulić, bivši državni tužilac, smatra da i dalje postoji potreba da se crpe utvrđene sudske činjenice, ali da vrijeme nije dobar saradnik u procesuiranju ratnih zločina.
“Moj utisak je da će sve teže i teže biti pronalaziti dokaze i procesuirati ostatak lica koja su involvirana u genocid”, kaže Bulić.
Tahirović naglašava da je potrebno ozbiljnije pristupiti procesuiranju ratnih zločina i ne vjeruje u manjak svjedoka, s obzirom na odluke Haškog tribunala u kojem postoje dokazi, i na osnovu kojih bi se mogle pokrenuti istrage.
“Dokazi se mogu koristiti. Oni su postali sudska praksa, pitanje je samo volje i želje da se to pokrene”, kaže Tahirović.
Za bivšu sutkinju Miletić suđenja idu sporo, a optužnice su manje kvalitetne.
“Kad imate lošu optužnicu, nema kvalitetnog suđenja. Ja odmah vidim šta nije opisano. Kad djelo ne opišete, ne možete ni dokazivati tokom postupka”, kaže Miletić o manjkavosti trenutnog procesuiranja ratnih zločina.
Bjekstva optuženih za genocid
Počinioci pojedinačnih ubistava tokom zločina u Srebrenici, čuvari i logistika. Foto: Infografika
Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju i Rezidualni mehanizam okončali su svoj rad na predmetima ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. Njihov zadatak sada je da podrže pravosuđe da urade svoj dio posla, naveo je u ranijoj posjeti BiH tužilac Serge Brammertz.
“Budući da ustavi tih zemalja zabranjuju izručenje svojih državljana drugim zemljama, ne postoji nikakva mogućnost da oni budu izručeni i procesuirani ovdje za djela koja su počinili. Jedini način da se zadovolji pravda u ovim slučajevima jeste da se ustupi krivično gonjenje onim zemljama u kojima se nalaze osumnjičeni”, kazao je Brammertz osvrćući se na boravak optuženih za ratne zločine u drugim zemljama.
Milomir Savčić, predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske (BORS), 2021. godine postao je prvi optuženi za genocid u Srebrenici koji je u toku postupka postao nedostupan.
Nakon što je Savčić negirao krivicu za navode iz optužnice kojima ga se tereti da je, u svojstvu komandanta 65. zaštitnog motorizovanog puka Glavnog štaba VRS-a, planirao, komandovao i nadzirao aktivnosti podređenih prilikom zarobljavanja više stotina muškaraca bošnjačke nacionalnosti na području Nove Kasabe, te njihovog nezakonitog zatočenja, zlostavljanja i ubistava, pred Sudom BiH započelo je suđenje.
Kada je Savčiću, zbog nepoštivanja izrečenih mjera zabrane, određen pritvor, on je pobjegao, a za njim je raspisana međunarodna potjernica. Pretpostavlja se da je otišao u Srbiju.
Milomir Savčić na ulazu u Sud BiH. Foto: Detektor
U Srbiji se nalazi značajan broj osumnjičenih i optuženih za ratne zločine, što onemogućava njihovo dalje procesuiranje. Na praksu podizanja optužnica protiv osoba nedostupnih bh. pravosuđu ukazala je ranije i sutkinja Joanna Korner u svoja dva izvještaja o procesuiranju ratnih zločina u BiH. Ona smatra da se podizanjem optužnica protiv nedostupnih nepotrebno troše resursi koji su mogli biti iskorišteni za istragu i procesuiranje počinilaca koji još uvijek nisu stigmatizirani kao ratni zločinci.
Ona je navela da se u slučaju saznanja da osumnjičeni nije na području BiH, predmet treba ustupiti prije podizanja optužnice.
Domaći tužioci nisu se složili s ovom ocjenom, uz obrazloženje da je važno podignuti optužnicu za svaki zločin, zbog žrtava i činjenica.
U predmetima koji su do sada ustupljeni Srbiji za zločine počinjene u Srebrenici doneseno je šest presuda.
Brano Gojković, nekadašnji pripadnik Desetog diverzantskog odreda VRS-a, u Srbiji je osuđen na 10 godina zatvora nakon što je priznao krivicu i sklopio sporazum za ubistva više stotina Srebreničana na Vojnoj ekonomiji Branjevo 16. jula 1995.
Kos je za ovaj zločin u BiH osuđen na 35 godina, Stanko Kojić na 32, Zoran Goronja na 30, a Vlastimir Golijan na 15 godina zatvora.
U Srbiji su na ukupno 53 godine zatvora osuđeni i nekadašnji pripadnici “Škorpiona” – Slobodan Medić, Branislav Medić, Pero Petrašević i Aleksandar Medić.
U srbijanskoj presudi se navodi da su ubistva Srebreničana kod Trnova izvršena za vrijeme “građanskog rata u tadašnjoj Republici BiH, vođenog između pripadnika oružanih snaga srpske, hrvatske i muslimanske nacionalnosti”.
Za ubistva Srebreničana počinjena oko Trnova u Hrvatskoj su osuđeni bivši pripadnici “Škorpiona” Milorad Momić i Slobodan Davidović na po 15 godina zatvora.
Snimak ubistava koje su počinili “Škorpioni”, koji je postao dostupan javnosti 2005. godine, i dalje je jedan od najpotresnijih dokaza o zločinima u Srebrenici i dio kolektivnog sjećanja u BiH, ali i Srbiji, na okrutnost ubistava koji su činili genocid.
*Justice Info je medijski ured Fondacije Hirondelle sa sjedištem u Švicarskoj, koji financiraju njegovi čitatelji, te javni i privatni donatori. Izvještavanje ovog medija definirano je pojmom “tranzicijska pravda”.