“Znaš kako, odmah mi glava trni kad sad ovaj juli dođe. Kad se prisjetiš one svoje djece, muža svog, svojih komšija, i braće, i oca, i svakoga”, kaže Fata Mehmedović, dok nas u dnevnom boravku dočekuje sa kćerkom Razijom.
Njih dvije neke su od rijetkih stanovnika sela Sućeska, udaljenog gotovo 20 kilometara od Srebrenice. U obnovljenoj kući, posljednjoj u selu, zajedno dočekuju julske dane, ususret 30. godišnjici srebreničkog genocida i posjetioce koji im razbijaju samoću i tišinu inače gotovo pustog sela.
Fata se u Sućesku vratila 2002. godine, u kuću koju je sedam godina ranije napustila, nakon što im je kurir javila da je Srebrenica pala.
“Kad smo pošli, svi smo pošli zajedno. I moj muž i moji sinovi, komplet selo. Bilo je izbjeglica u našem selu puno odsvakle, pa to isto k’o da su naši, sve se to srodilo narod živio”, sjeća se Fata.
Nadomak Potočara, u selu Babuljice 11. jula posljednji put je vidjela svog muža Hasan i sinove Muju i Omera. Sina Huseina ukopala je dvije godine ranije u Sućesci, nakon što je poginuo. Težak rastanak i danas je za nju najteže sjećanje koje nosi.
“Kad su mene moja djeca stala grliti, i ljubiti, i plakati. Ne možeš im, nešto ti zatvorilo usta, ne možeš da progovoriš ništa. Ne možeš ‘A‘ da rekneš. Znam da se više nikad nećemo vidjeti. I tu smo se rastali – mi smo otišli prema Potočarima, a oni su ošli iz Babuljice, preko šume, na slobodnu teritoriju u Tuzlu”, priča Fata, dok se zatvorenih očiju prisjeća najtežih trenutaka iz svog života.
Fata Mehmedović ispred svoje kuće u Sućeski. Foto: Detektor
Po dolasku u Potočare zatekla je mnogo ljudi i vojnike UNPROFOR-a, za koje se nadala da će ih zaštititi. Sjeća se da su prema okupljenim ljudima bili okrenuti tenkovi, a detalj kada je vidjela Ratka Mladića, nekadašnjeg komandanta Generalštaba Vojske Republike Srpske (VRS) osuđenog na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici i drugih ratnih zločina u BiH, posebno joj se urezao u pamćenje.
“Uzeo megafon i on nama govori: ‘Govorite gdje su vam sinovi, gdje su vam muževi’. Sve ono okrenuti tenkovi, to je krug, mi smo u krugu tu, pa mi smo bili u logoru. Kaže: ‘Ukoliko ko bude pokušao da pobjegne iz ovog kruga, jedno ako pođe da pobjegne, ovi su tenkovi okrenuti, mi ćemo vas sve pobiti’”, navodi Fata.
Na teritoriju u Tuzli stigla je u narednim danima, a godine poslije 1995. donijele su joj još tuge i boli, kada je obojicu sinova i muža ukopala u Potočarima. Nedugo nakon što je ukopala muža, dobila je informaciju o pronalasku sina, a ista situacija ponovila se i kada je ukopavala drugog sina.
“Koliko sam puta umirala. Pa da su mi našli zajedno sve trojicu, pa da ih zajedno ukopam”, dodaje Fata dok joj sjećanja otimaju težak uzdah.
Razija se svojoj majci u Sućesci pridružila prije pet godina, kako bi brinula o njoj. Zajedno su bile 11. jula u Potočarima, nakon što su se rastale od muških članova porodice. S tugom u glasu govori o noći u kojoj je posljednji put vidjela oca.
“Odavde kada sam pošla u dva sata u noći iz Sućeske moj otac Mehmedović Hasan me ispratio ovdje na jednom jarku i rekao mi: ‘Hajde sine da se zagrlimo, da se poljubimo možda se više nikada nećemo vidjeti. Svoju djecu gledaj.’ To mi je bila zadnja riječ sa mojim ocem Hasanom. To je teško, to se ne može ni zaboraviti ni opisati“, priča Razija koju svi zovu Zilka.
Do Potočara je, kroz šumu, stigla s dvoje male djece – sinom Mehmedom koji je imao nepuna tri mjeseca i kćerkom Medinom, koja je imala dvije godine. S njima su bili svekar, svekrva i njena zaova Mirsada.
“Tu smo se pred večer u selu Babuljice rastali sa mužem i sa djeverom. Oni su otišli preko šume i poginuli su. Đever Mirsad mi je nađen u tri grobnice, selo Budak i Zeleni Jedar. On je kompletno ukopan u Memorijalnom centru. A muž mi je Mehmedalija nađen u Liplju. Tu šta su našli kostiju tu smo i ukopali i nikad više nismo ništa našli, nema nikakve naznake”, kaže Razija.
Prema dokumentaciji koju su dobili, obojica su strijeljani – Mehmed u Pilici kod Zvornika, a Mirsad u Budaku. Mehmed je imao samo 24 godine.
Razija priča kako se za Mehmeda udala sa nepunih 18 godina u selu Bijelo Polje, zaselak Kutezera. Tu su živjeli samo tri i pol mjeseca odakle su izbjegli u Sućesku početkom rata, a nako toga su otišli u zaseok Buće, gdje su bili do 11. jula ’95.
“Moj sin Mehmed i moja kćerka Medina nikada svoga oca nisu zapamtile. Samo se zna da su ga imali i fotografije što gledaju”, kaže Razija.
Razija Delić se prije pet godina vratila u Sućesku kako bi bila s majkom. Foto: Detektor
Najstrašnije dvije noći u životu Razija je provela u dolaskom u Potočari. Čuvajući dvoje male djece gledala je kako odvode ljude na ubijanja i slušala krike u noći.
“Ono što smo mi preživjeli u Potočarima se kazati nikome ne može. To mi ne može nikada izići iz glave, bilo je pred večer, pred akšam, kada su se pomolili iz šume, sve im crne trake na glavama. Puške, redenici preko leđa i preko prsa. Ubijali su, nisu gledali šta rade“, kroz suze se prisjeća Razija.
Strah koji je tada pretrpjela, pokušavajući sačuvati djecu od užasa kojim je svjedočila i danas je sjećanje koje je najviše pogađa.
“Gledam samo kada će me uzeti za rame da mi kažu hajde da te izvedemo s tom tvojom djecom. Tu ko nije vidio drugu večer i ko nije čuo kako ubijaju kakva je to piska bila, kakav je to užas bio. Hasanović Hajrudin iz Buća kako sam čula, kako je zapomagao kada su ga klali i ubijali, to je bio moj komšija“, priča ona.
Nakon dvije noći u Potočarima uspjeli su da odu u Dubrave, a potom u Lukavac.
I Razija i Fata u Sućesci 30. godišnjicu dočekuju nadajući se da će im preostali članovi porodice, koji danas žive van BiH, doći u posjetu, u danima kada se sjećanja, tuga i bol prepliću u pustom selu.
“Ima Havka Muminović, u nje su nestala tri sina. Imam ja i u mene nestala tri sina. Šta misliš, iz tri kuće, to je tri, šest, devet. Znači bilo bilo bi devet domaćinstava da su oni preživjeli, pa se ženili, pa imali svoje porodice”, sa sjetom govori Fata o tome kako je Sućeska danas pusta.
Ali, za nju ne postoji drugo mjesto na kojem bi živjela jer su njena djeca ukopana na ovoj zemlji. I tako će, kaže, biti dok je živa.
U više presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju utvrđeno je da je u Srebrenici u julu 1995. godine počinjen genocid u kojem je ubijeno više od 7.000 muškaraca i dječaka.
