Okružena slikama djece i unučadi u svojoj sobi, na krevetu sjedi Šuhra Malić. U ovo se mjesto vratila prije 20 godina s mužem, kada je položen kamen temeljac za izgradnju Memorijalnog centra.
Prva je, kaže, uselila u starački dom koji je izgrađen prije tri godine i nosi naziv po još jednoj srebreničkoj majci – Hatidži Mehmedović, koja je preminula a nije dočekala da budu pronađene kosti njenih sinova.
“Lijepo nam je ovdje. Svako jutro čiste. Dobijemo hranu na sto, podignu iza nas, porade, fino nas svi paze”, priča nam Šuhra.
U genocidu u Srebrenici ubijena su joj dva sina – Fuad i Suad. S padom Srebrenice, krenuli su preko šume prema slobodnoj teritoriji.
“Suad je ranjen kod Bukve. Nosili su ga neki momci, dokle su ga donijeli, ne znam. Kasnije je pronađen u Liplju kod Tuzle. Fuad je sišao iz šume u Kravicu. Čovjek mu je neki rekao: ‘Ne idi dole.’ On je njemu odgovorio: ‘Ja radim u Akumulatorima. Znaju mene svi Srbi – šta će mi, neće ništa, ja sam s njima dobar bio.’ Kasnije su ga pronašli u Kamenici bez glave, a taj čovjek što je otišao preko šume je i dalje živ”, priča nam Šuhra dok pokazuje njihove slike.
Ona je s mužem i drugom djecom uspjela da dođe na slobodnu teritoriju. Suad i Fuad su ukopani u Potočarima. Govori da im je ranije češće išla na mezar, ali da sada zbog bolesti ne može. Prije tri godine, kako kaže, kompletirala je posmrtne ostatke sina Fuada i ukopala ih u mezar, kada mu je pronađena lobanja.
“Teško mi je svakog jula. Ja izađem dole na cestu, pomažu mi djevojke iz Doma, dijelim bombone i cigare narodu. Jedanaest Malića je ubijeno u Srebrenici. Jetrva mi je poginula pred vratima, pumpala vodu sa sinom – pala granata i ubila oboje”, priča ova žena.
Muž Hasan joj je preminuo. Najveća radost su joj djeca i unučad. Niko od njih ne živi ovdje.
“Hvala mojim snahama koje su djecu izvele na selamet, školovale ih”, kaže Šuhra.
Hanifa Omerović u Domu za starija lica “Hatidža Mehmedović” u Srebrenici. Foto: Detektor
Armin Majstorović, direktor Doma za starija lica “Hatidža Mehmedović”, kaže da je ovdje smješteno 40 osoba, a kapacitet je 118. Imaju tri obroka u toku dana, medicinski nadzor 24 sata, na raspolaganju medicinsko osoblje i doktoricu, higijensko zbrinjavanje.
“Kada dođu ovdje, želimo da se osjećaju kao kod kuće i da nemaju nikakvu obavezu prema sebi. Medicinski nadzor podrazumijeva primarnu zdravstvenu zaštitu, kolegice su zadužene da lijekovi budu na vrijeme”, kaže Majstorović.
Govori da kada nastupi juli, majke budu posebno emotivne.
“Mi imamo ovdje uposlenog stručnog radnika i psihologa. U našu ambulantu, u sklopu Doma, svake subote dolaze specijalisti iz Kliničkog centra u Tuzli koji su njima na raspolaganju”, priča nam Majstorović dok nas vodi između objekata u kojima su smještene majke.
Šuhrina prijateljica iz srebreničkog staračkog doma je Hanifa Omerović, iz Sikirića kod Srebrenice, koja je u genocidu izgubila muža Zaima. Odvojen je od nje 11. jula 1995. godine.
“Brat je ostao u Potočarima i otjerali ga, odvojili ga. Mene i čovjeka su odvojili. Imala sam tu snahu i dvoje unučadi, oni kažu ‘ti tamo, ti tamo’. Psuju, govore ‘uzet ćemo vam pare, silovat ćemo vas’”, prisjeća se Hanifa dana kad je posljednji put vidjela muža.
Dok sjedi u svojoj sobi i razgovara s nama, priča kako su joj dva sina prešla putem kroz šumu do slobodne teritorije i da su obojica bili ranjeni, a da je nakon rata posmrtne ostatke muža pronašla i ukopala u Memorijalnom centru u Potočarima.
Osim njega izgubila je i dvojicu braće, koji su ukopani u Potočarima, kao i bratića Mirsada Muharemovića, čiji posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni. Svi oni su u Potočarima odvojeni od svojih supruga i djece.
Danas, kaže, u Srebrenici je ostala sama i zbog toga je odlučila boraviti u staračkom domu, kako bi imala s kim razgovarati o onome što je preživjela.
“Da nije njih, bilo bi još teže. Skupimo se, pa pričamo svašta o svojoj tugi. Dobar nam je direktor, doktorica, slušaju nas sestre. Sve nam je fino. I bude nam lakše kad razgovaramo”, dodaje Hanifa.
U više presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju utvrđeno je da je u Srebrenici u julu 1995. godine počinjen genocid u kojem je ubijeno više od 7.000 muškaraca i dječaka.
