Riječ je o trećem dijelu publikacije koju je izdao Centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica iz Banjaluke, a ovaj tom pokriva događaje tokom 1994. godine.
Jedan od autora Atlasa, Siniša Simikić rekao je da ova publikacija predstavlja kontinuitet u istraživanju ratnih zločina nad Srbima, te da je u odnosu na prve dvije publikacije, koje su pokrile period 1992. i 1993. godine, ovaj tom najmanji, to jeste ima najmanje zabilježenih slučaja masovnih ratnih zločina.
“Da bi se radio jedan ovakav projekat, prethodno je bilo potrebno popisati žrtve odbrambeno-otadžbinskog rata i prikupiti što je moguće više dokumentacije. Te godine se obim stradanja smanjio zahvaljujući uvezivanju linija Vojske Republike Srpske, i obrađeno je sedam masovnih stratišta, dok je tom koji obrađuje 1992. godinu obradio 76 masovnih stratišta”, kazao je Simikić.
Prema njegovim riječima, sama ta činjenica da je tokom 1992. godine bio višestruko veći broj zločina pokazuje da Srbi nisu bili spremni na rat, te da je Hrvatska sa svoje teritorije prenijela rat na teritoriju BiH.
Kako je danas navedeno, metodološki pristup za izradu Atlasa u obzir je uzimao dokumentovanje događaja i stratišta u kojim je smrtno stradalo četvoro ili više lica.
“Morali smo, nažalost, da postavimo granicu za takvu metodologiju. Da smo išli ka tome da obradimo i pojedinačne slučajeve, došli bismo u situaciju da prezentujemo cjelokupnu arhivu od više miliona stranica koja se nalaze u arhivu Republičkog centra za istraživanje rata i ratnih zločina”, rekao je za Detektor Viktor Nuždić, direktor Centra.
Dodao je da se na ovaj način najkompletnije dokumentuju zločini nad srpskim narodom tokom rata u BiH, te da su u analizi ovih događaja autori uključili i pravosudne postupke za svaki pobrojani događaj.
“Upravo sve ove naše publikacije su proistekle kao odgovor na nedostatak pravosudnih procesa. Kada smo krenuli u realizaciju ovog projekta, nismo ni sami bili svjesni u kom pravcu će ovaj atlas ići. Naš prvi i prioritetni zadatak je da rehumanizujemo žrtve i da im vratimo identitet i da svi budu svjesni da su tu bili živi ljudi sa svojim porodicama, problemima i radostima koje život nosi”, kazao je Nuždić.
Napomenuo je da je sve urađeno na potpuno stručan i naučni način, da postoje relevantni izvori u obliku dokumentacije i izvještaja, da u Atlasu nema paušalnih ocjena ili bilo čega što bi se u budućnosti moglo omalovažiti ili opovrgnuti.
Stoga su, kako su rekli, Atlas opremili i fotografijama žrtava, gdje se vidi obim zločina, kako nad civilnim stanovnicima, tako i nad zarobljenim vojnicima.
“Za događaje iz 1994. imamo samo jedan sudski postupak i to protiv Pere Kovačevića koji je vođen u Brčkom. Dakle, četiri srpska civila – četiri žene koje su živjele u svojim selima, koje su u tom trenutku bile na teritoriji koju su kontrolisale snage HVO-a i Armije BiH. One su imale dogovor sa hrvatskim vojnicima da ih uz finansijsku nadoknadu prevedu do Pelagićeva, odnosno teritorije koju je kontrolisala Vojska Republike Srpske. Međutim, kod jednog tunela na tom putu one su misteriozno nestale i do dan-danas one se vode kao nestale”, kazao je Simikić i dodao da je postupak okončan oslobađajućom presudom.
U Centru za istraživanje rata najavili su da se već počelo raditi na istraživanju i publikovanju događaja i zločina tokom 1995. godine.
