Nakon 26 godina čekanja na pronalazak još grobnica u okolini Mostara i Nevesinja, Džemal Bašić odlučio je ove godine ukopati jednu kost svog oca Hakije. Jedini je to dio tijela koji je do sada pronašao, nakon što je njegov otac nestao iz Vranjevića tokom juna 1992. godine.
“Cijelo područje Vranjevića i Blagaja bilo je pod rezervistima i oni su pri povlačenju napravili egzodus. Masa naroda bila je u zbjegovima, okolnim šumama i brdima, a njega su uhvatili taj dan. Neko ga je poznao od tih rezervista”, priča nam Džemal.
Uspio je saznati da je njegov otac ubačen u kombi s još desetak muškaraca i žena, te odvezen za Nevesinje, a svjedoci koji su kasnije razmijenjeni pričali su mu da su bili zatvoreni u logoru “Alatnica”.
“Oni su se tada rastavili u ‘Alatnici’, tu su sigurno dovedeni. Žene su odvojili, a muškarce ostavili. Poslije toga gubi mu se svaki trag. Mi smo išli na razmjene i pokušavali preko Crvenog krsta da ga pronađemo, ali nismo mogli naći nikakav trag”, dodaje Džemal.
Posmrtni ostaci Džemalovog oca pronađeni su u jami Lipovača kod Nevesinja kada je otkrivena 1999. godine, a identificirani više od deceniju poslije. Godinama je s porodicom živio u nadi da će pronaći neke dodatne posmrtne ostatke, sve do ove godine, kada se odlučio da ga ukopa.
“Činili smo napore, probali, čekali. Međutim, kad nema više, šta dalje. Mojoj majki je 73 godine, znači jedini joj je cilj bio u životu da ga sahrani, da može reći tu je, i da mu prouči Fatihu”, pojašnjava Džemal svoju odluku.
Džemal Bašić, Vranjevići. Foto: Detektor
Sa Džemalovim ocem iz Vranjevića je odveden i otac Magdalene Golemac, Mirko Puljić. Tada je, kao 14-godišnjakinja, s majkom izbjegla prema Čapljini i Hrvatskoj, a njen otac je ostao u rodnim Vranjevićima. Posljednji su ga put susjedi, kaže, vidjeli dok je pripremao hranu za stoku koju su posjedovali.
“Govorili su mu da bježi, da su došli rezervisti. Tata je rekao: ‘Šta ću im ja’, u smislu nemam oružje, civil sam, neće nama ništa. (…) Jedini trag koji je nekad u novinama izašao je da su tata i još tri ili četiri muslimana, s kojima je odveden, navodno čuvali ovce za Srbe u Morinama”, priča nam Magdalena.
Posmrtni ostaci njenog oca su, također, pronađeni u jami Lipovača, a i ona je ove godine odlučila ukopati dvije kosti koje su do sada identificirane, nakon godina nadanja i traganja za ostalim dijelovima tijela. Smatra da neko mora da zna gdje se nalaze posmrtni ostaci ubijenih, ali ne može da vjeruje da neko neće da otkrije takve informacije.
“Meni je godina danas koliko je moj tata imao kad je nestao. Tako da je to stvarno žalosno, i mi smo izgubili svaku nadu da će se nešto naći. I onda barem da evo možemo kao ljudi otići na groblje i zapaliti im svijeću”, dodaje Magdalena.
Očevi Džemala i Magdalene će u subotu, 14. juna, posljednji smiraj naći s još devet osoba iz sela Žulje i Vranjevići, čije porodice su odlučile da nakon godina čekanja svoje najmilije ukopaju. Oni su bili među više od 20 stanovnika Gornjih i Donjih Vranjevića koji su, tokom povlačenja pripadnika i rezervista Jugoslovenske narodne armije (JNA) iz Blagaja prema Nevesinju, odvedeni i ubijeni. Za tijelima sedam osoba i dalje traje potraga, o čemu je Detektor ranije pisao.
Mostarska udruženja žrtava dan ranije organiziraju i poseban program povodom Dana civilnih žrtava grada Mostara, u okviru kojeg će posjetiti spomen-obilježja u Uborku, Sutini, Zaliku i Vranjevićima.
“To je dan kojeg je Gradsko vijeće grada Mostara proglasilo i samo u tom danu je ubijeno više od 140 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti”, navodi Adnin Hasić, predsjednik Udruženja porodica ubijenih žrtava na Uborku i Sutini, koje sa Udruženjem civilnih žrtava rata grada Mostara organizira obilježavanje godišnjice.
Spomen obilježje Uborak. Foto: Detektor
Ispraćaj za žrtve koje će ove godine biti ukopane bit će održan u subotu sa trga Musala u Mostaru, a organizatori pozivaju građane da na dostojanstven način iskažu pijetet i poštovanje.
Ezudin Ćorić, čiji otac Smail je ubijen na Uborku, kaže da mu ovi junski dani teško padaju jer su prošle 33 godine, a niko nije priveden ili optužen za ovaj zločin.
“Jednom su me pitali ima li pomaka. Ima, velim, nije više 32, niti 19 godina, nego 33. Eto to je jedini pomak, ja ne vidim drugi”, govori nam razočarani Ezudin.
Njegov otac je odveden iz kuće 31. maja, a 13. juna 1992. godine je ubijen u svojoj 62. godini. Ezudin je danas razočaran činjenicom da procesuiranja ovog zločina nema, ali napominje i da je porodicama važno to što imaju mjesto na kojem mogu odati počast svojim stradalim.
“Vidite koliko ljudi ima, niti znaju gdje mu je nestao, nema ništa. Itekako je važno da imamo gdje da odemo, da odam počast i normalno na mezarje”, dodaje Ezudin.
O zločinima u Uborku i Sutini, te masovnim grobnicama na ovim mjestima u kojima su bila ukopana tijela 114 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, Detektor je ranije objavio emisiju i reportažu u kojoj su žrtve govorile o neprocesuiranju zločina i godinama nadanja i čekanja.
Neprocesuiranja zločina problematizira i Hasić, koji govori da je bilo nekih pomaka u posljednje dvije godine, ali bez mnogo konkretnih dešavanja.
“Mi smo u stalnoj komunikaciji s predstavnicima Tužilaštva. Nažalost, još uvijek nije prikupljeno dovoljno dokaza kako bi se podigle optužnice protiv odgovornih za ove zločine”, dodaje Hasić.
Sanja Mulać, istražiteljica Instituta za nestale osobe BiH (INO BiH) u uredu Mostar, navodi da još uvijek tragaju za 512 osoba u cijeloj Hercegovini, a da je taj broj nedavno smanjen za 20 onih koji su identifikovani i od kojih će 11 njih biti ukopano ovog juna. Smatra da je do sada napravljen veliki posao, ali da je opet velik broj nestalih nakon 30 godina. Uz to, problem manjka informacija o nestalima, prema njenim riječima, sve je izraženiji.
“Planiramo ekshumaciju u Nevesinju, Berkovićima. Dobili smo informacije vezano za Kupres i planiramo ekshumaciju u Šarića haremu, u kojem se nalaze posmrtni ostaci još sedam NN osoba, koje su razmijenjene 1993. od Hrvatskog vijeća obrane”, dodaje Mulać.
