Vještak vojne struke Martin Frančešević potvrdio je Mlaćinoj braniteljici Sabini Mehić da je Ratno predsjedništvo u Bugojnu radilo ažurno s ciljem održavanja normalnog života, kao i da su u radu učestvovali i vojni komandanti. Potvrdio je da su u tom periodu raspravljali o različitim pitanjima, te da je vidio i ratni dnevnik optuženog Mlaće čiji zapisi su pratili rad na sjednicama.
Potvrdio je da se s nekoliko zapisnika sa sjednica može zaključiti da su civilni i vojni poslovi podijeljeni, a da civilni organi nisu imali komandu, niti ingerenciju nad vojskom. Potvrdio je i konstataciju da su civilni organi davali prijedloge vojnim vlastima, ali da oni nisu bili obavezujući, nego da je taj odnos baziran na saradnji.
Dodao je i da predsjednik Ratnog predsjedništva nije mogao uticati na vojne strukture, te da su zaduženja koja se navode u zapisnicima sa sjednica bila zapravo tačke o kojima su raspravljali i prema kojima su vojni komandanti trebali zadužiti svoje podređene u skladu s dogovorom sa sjednice. Složio se i s navodom da su zaključci iz zapisnika sa sjednica poslije pretvarani u zvanične odluke i rješenja koja je potpisivao predsjednik Ratnog predsjedništva.
Odgovarajući na pitanja o vanrednoj sjednici od 22. jula 1993. na kojoj se raspravljalo o postupanju prema ekstremnom dijelu zarobljenika, Frančešević je pojasnio da nije bilo zapisnika, nego da je o tome postojao zapis u Mlaćinom ratnom dnevniku. Potvrdio je da taj zapis o sjednici nije imao potpis ni predsjednika, ni sekretara ovog organa.
“Stajalo je ‘zvanično’, a zatim ‘tajno – ekstremni dio vojnika da se likvidira”, prisjetio se zapisa na kraju stranice ratnog dnevnika.
Dodao je da ova rečenica nije navedena u dnevnom redu sjednice, ali da je protumačio da je sa sjednice jer je povezana strelicom.
Složio se sa konstatacijom Odbrane da ne zna čije su to riječi, na koga se odnose, niti kome se takav zadatak daje, kao i da nije naišao ni na kakve dokumente ili odluke Ratnog predsjedništva o likvidaciji ekstremnog dijela zatvorenika.
Dodao je i da nije naišao na spisak ekstremnih zarobljenika, te da se tek u nekim dokumentima pominjao broj 23 osobe, koje su nazivane i “lica pod posebnim režimom”.
Dževad Mlaćo je optužen da je, u svojstvu predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojno, naredio ubistva zarobljenika hrvatske nacionalnosti, a Selmo Cikotić, kao komandant Operativne grupe Zapad Armije BiH, da nije spriječio podređene pripadnike niti poduzeo mjere na njihovom kažnjavanju zbog mučenja i ubistava ratnih zarobljenika. Na teret mu je stavljeno i odvođenje hrvatskih zarobljenika na prinudne radove na prve linije, gdje su neki poginuli, a neki ranjeni.
Cikotićeva braniteljica Edina Rešidović je navela da je vještak koristio samo 70 dokumenata za svoje nalaze, od 2.500 stranica dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju.
Na njenu konstataciju da nije dao nijedan dokument koji pojašnjava zašto je bilo nezakonito učešće vojnih komandanata u svim sjednicama Ratnog predsjedništva, Frančešević je pojasnio da nisu imali zakonsko uporište prisustvovati sjednicama jer to nije bilo u skladu sa tada važećim uredbama.
Dodao je da je iz dokumentacije vidljivo da je Cikotić, kao komandant Operativne grupe Zapad, prisustvovao samo nekim sjednicama, ali je na gotovo svim sjednicama prisustvovao neki od predstavnika vojnih vlasti. Nije mogao potvrditi da su ti komandanti na sjednice dolazili samo kako bi izvijestili o ratnoj situaciji, a zatim odlazili sa sjednica.
Vještak se nije složio ni sa konstatacijom braniteljice da logor sa zarobljenicima nije prešao u ingerencije vojnih vlasti sve do novembra, te je prokomentirao da se to dogodilo u devetom mjesecu.
Nastavak suđenja zakazan je za 6. maj, kada će biti nastavljeno unakrsno ispitivanje vještaka.
