Merzuk Aletić je u izjavi istražiteljima ispričao kako je 1993. dovedeno između 15 i 20 zarobljenih pripadnika HVO-a.
“Naša obaveza je bila da ih čuvamo i da ih po potrebi puštamo u toalet. Znam da je jedan preminuo”, izjavio je Aletić, koji je potom prepričao tvrdnju drugog vojnika koji mu je kazao kako je “Mlaćo rekao da se zarobljenik zakopa”.
“To smo uradili, 500 metara od hotela”, kazao je u iskazu Aletić, koji je potom upozoren od tužitelja da ne mora reći ništa što bi njega moglo inkriminisati, na što je svjedok odgovorio da mu treba vremena da odluči o nastavku davanja iskaza, te je saslušanje prekinuto. Svjedok je poslije preminuo.
Pročitane su izjave još tri preminula svjedoka, među kojima i Ive Kujundžića u kojoj je tvrdio da je zarobljen nakon predaje vojnika HVO-a pripadnicima Armije BiH, te da su zarobljenike često tukli i mučili na različitim lokacijama.
“Jednog su zarobljenika ubili krampom. Ja ne znam ko je naređivao vojnicima da nas tuku. Neke su izvodili po noći i tukli na stadionu. Ja sam kopao rovove na liniji prema Srbima i neki su ranjeni u razmjeni vatre”, rekao je Kujundžić i dodao kako je na jednoj od lokacija komandant bio Enes Handžić.
Kazao je da se u osam mjeseci zarobljeništva okupao samo dva puta, te da je zbog manjka higijene bilo puno bolesnih kojima je trebala pomoć, a neki su je i dobili. Pojedini stražari su “pomagali zarobljenicima”, rekao je Kujundžić, ali neki su ih tukli, a od njih je najgori bio izvjesni Đopa.
Svjedok Mirko Tomljenović je u iskazu ispričao kako ga je Armija BiH zarobila nakon predaje 1993. godine.
“Vodili su me na ispitivanja, udarali me. Neko je jednom izveo Ratka Crnca, a onda smo čuli da ga je snajper pogodio u zatiljak glave”, kazao je Tomljenović te dodao i da je zarobljenik koji se zvao Mladen podlegao povredama od prebijanja.
U iskazu je rekao kako je jednom došao Dževad Mlaćo.
“Nosili su neke spise. Kasnije su po nekim spiskovima izvodili zarobljenike”, kazao je.
Svjedokinja Slava Gvozden je u izjavi ispričala kako je u Bugojnu tražila svoga zarobljenog sina Jadranka.
“Rekla sam Handžić Enesu da tražim sina, a on je rekao da ih ‘ima 400 i da ne zna mog sina’”, kazala je Gvozden, te ispričala da je vojnik imena Dževad njenom sinu dva puta odnosio hranu koju bi ona napravila, a on je njoj donosio njegova pisma iz Prusca. Kada je to pokušao uraditi trećeg puta, vojnik nije mogao pronaći Jadranka.
“Živim za dan kada ću pronaći kosti svoga sina”, rekla je Gvozden na kraju iskaza.
Dževad Mlaćo je optužen da je, u svojstvu predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojno, naredio ubistva zarobljenika hrvatske nacionalnosti, a Selmo Cikotić, kao komandant Operativne grupe Zapad Armije BiH, da nije spriječio podređene pripadnike, kao i da nije preduzeo mjere na njihovom kažnjavanju zbog mučenja i ubistava ratnih zarobljenika. Na teret mu je stavljeno i odvođenje hrvatskih zarobljenika na prinudne radove na prve linije, gdje su neki poginuli, a neki ranjeni.
Enes Handžić je ranije zbog zločina u Bugojnu osuđen na osam godina zatvora.
Odbrane su iznijele primjedbe o relevantnosti datih iskaza u odnosu na njihove branjenike, te da je nepotpuna izjava Merzuka Aletića.
Nastavak suđenja planiran je za 4. mart.
