Radović i ostali: Razdvajanje i odvođenje očeva, braće i sinova u Bijelom Potoku

Habiba Đulić ispričala je kako je s porodicom živjela u Đulićima i da je njena majka bila ranjena kada je išla do sela u obilazak, a suprug Alija zarobljen i odveden u Karakaj. Kazala je da se suprug nakon pet ili šest dana vratio kući pretučen.

“Moj djever je nazvao Vinka… I onda su ga pustili”, rekla je svjedokinja i dodala da je Vinko Radović bio njihov komšija koji im je dolazi kući, kao i da je učestvovao u pregovorima sa stanovništvom.

Stanovništvu je, kako je svjedokinja kazala, rečeno da će ići prema Sapni, ali tamo su bila oklopna vozila i vojnici koji su usmjeravali za Bijeli Potok. Ispričala je da je vidjela srpsku zastavu, te da je počelo razdvajanje muškaraca od žena. Njen muž i sin su, prema njenim riječima, otišli na kamion, dok su njenog oca vratili krvavog od udaraca.

Svjedokinja je kazala da je željela sina vratiti, ali da nije smjela reći ko je njen sin.

“Nisam smjela, ubit će ga preda mnom”, rekla je svjedokinja.

Autobus sa ženama odvezao ih je u mjesto Memiće. Kazala je da su njen sin i muž pronađeni u masovnoj grobnici “Crni vrh”.

Radović je optužen s Dragomirom Vasićem i Petkom Panićem za prisilno preseljenje, nečovječno postupanje i zatvaranje civila na području Zvornika.

Svjedokinja Lutvija Redžić ispričala je kako je sa svojom porodicom 1. juna krenula prema raskrsnici u pravcu Sapne i da su, kada su se približavali, vidjeli na raskrsnici tenk, te da je njen otac Himzo kazao jednom vojniku: “Dobar dan, komšija”, ali da je vojnik odgovorio: “Nismo mi više komšije”, i gurnuo njenog oca.

Kako je rekla, muškarci su razdvojeni od žena, te je nekoliko njenih rođaka odvedeno prema Džemailovoj garaži, gdje su se čuli pucnjevi.

“Svi smo pretpostavili da su ubijeni”, kazala je svjedokinja.

Rekla je da su njen otac i ostala rodbina otišli na kamione, te da je od muškaraca oduzeta dokumentacija. Svjedokinja je prepoznala komšije Srbe koji su tu bili u uniformi, s vojnim puškama.
Oca je zadnji put vidjela na cesti kada su otišli muškarci na kamionima.

Sa ostalim ženama, kako je ispričala, jednim od autobusa odvezena je u Kalesiju.

Redžić je kazala da je izgubila 14 članova svoje porodice i nije pronašla posmrtne ostatke svoga oca.

Odbrana Radovića predočila je izjavu u kojoj je rekla da je na putu bilo transportno vozilo, a ne tenk, a svjedokinja je kazala da je sigurna da je bio tenk.

Svjedokinja Šaha Rustić ispričala je da je živjela u Klisi i da je njen suprug Mevlin otišao 31. maja na sastanak na raskrsnicu, te kada se vratio da im je saopštio da se trebaju spakovati da idu prema Međeđi.

Rekla je kako je putem vidjela uniformisane vojnike, a da je dio njih bio pod maskama. Svjedokinja je ispričala da joj je jedan čovjek uzeo sina Šemsudina, koji je imao 14 godina, i rekao: “Gdje ti je hodža i gdje ti je pištolj?”, a da je njen suprug bio između dva vozila.

Svjedokinja je izjavila da je nakratko oslijepila kada je čula rafalnu paljbu i vidjela kako ubijaju njenog komšiju Murata Džinića, koji je krenuo da zovne u kuću djecu i snahu.

Ispričala je da je bila kolona pred njima kada su počeli da razdvajaju muškarce od žena.

“Molila sam da mi puste sina i govorila: ‘On ima samo 14 godina’”, kazala je svjedokinja.

Rekla je da su joj vojnici govorili kako da joj vjeruju da njen sin ima toliko godina. Imala je “zubni karton” jer je njen sin imao aparatić, čime je dokazala njegove godine.

Svjedokinja je ispričala i kako je vidjela da vode ljude iza Džemailove garaže.

Kazala je kako je jedan od vojnika bacio jaknu njenog muža na pod.

Posmrtne ostatke supruga pronašla je 2005. godine u masovnoj grobnici “Crni vrh”.

Advokatu Nenadu Rubežu svjedokinja je kazala da je više na Bijelom Potoku bilo policajaca, pored vojnika.

Amira Omerović ispričala je da je imala 15 godina kada je sa svojom porodicom spakovala stvari da bi išli, kako im je rečeno, na slobodnu teritoriju. Kazala je da je vidjela uniformisane vojnike, oklopna vozila, i da je stajala pored svoga oca i vidjela Nuriju Jašarevića, s rukama na potiljku, koji je izgovarao: “Ljudi, nismo se ovako dogovorili.”

Rekla je da su se uputili prema Đulićima, u koloni koju su pratili naoružani vojnici, kada je došlo do razdvajanja muškaraca i žena. Svjedokinja je kazala da se sjeća posljednjih riječi svoga oca koje je uputio njenoj majci.

“Pazi na ovo dvoje djece, mi ćemo na ovu stranu”, prenijela je svjedokinja riječi svoga oca.

Kazala je da su odvojeni njen brat, otac, djed i djedov brat. Ispričala je da je njenom bratu Amiru prišao školski drug iz Petkovaca i da ga je udario nogom u stomak i rekao mu: “Evo tebe, druže, dođe ti meni”, kazala je svjedokinja i dodala kako je prepoznala školskog druga kojeg su zvali Švabo.

Rekla je da su svi ušli na kamione i otišli u pravcu Karakaja, te da su žene koje su ostale otišle u Memiće, a potom u Kalesiju. Svjedokinja je ispričala da je izgubila 17 članova uže porodice, te da je posmrtne ostatke svoga oca Fetije pronašla 2006. u masovnoj grobnici “Crni vrh”, dok posmrtne ostatke svoga brata nikada nije našla.

Suđenje se nastavlja 11. februara.