Dragan Škrbić i Slavko Puhalić. Foto: BIRN BiH
Svjedokinja TS-1 kazala je kako je u maju 1992. godine, nakon napada na Kozarac, odvedena u “Trnopolje”, gdje je bila smještena u kinosali, te da je prostor oko objekata bio zagrađen žicom.
Dodala je da su vojnici pod dejstvom alkohola često pucali po objektima tokom noći, a da su kroz dva do tri dana došli sa psima i sa baterijama te izvukli nekoliko žena i djevojaka, među kojima je bila i ona.
“Ja sam tu bila na podu, čupali su djevojke, dok nisu došli i do mene. Jedan vojnik me vidio i uhvatio me za kosu i počeo da me vuče vani. Oni su gazili preko svih, imali su uvijek puške i noževe. Držao mi je nož ispod vrata i držao me za kosu, izvukao me ispred kuće”, prisjetila se svjedokinja.
Dodala je da su desetak djevojaka prebacili u kamion te ih odvezli u Kozarac, u prostorije bivšeg kafića.
“Onda su počeli po jednu da uvode. Kad sam ušla, čula sam vrisku. Kad sam ušla tu, s jedne strane vidjela sam jednu djevojku, ležala je gola na stoliću, bila je sva mokra i vidjela sam oko nje vojsku sa bradama, da posipaju po njoj alkohol”, kazala je svjedokinja.
Ispričala je kako su nju zatvorili u jednu sobu, nakon čega je ušao vojnik kojeg je ona poznavala iz viđenja te za kojeg je pomislila da će joj pomoći, ali ju je on upitao: “Gdje ti je taj momak da te zaštiti i pomogne, kako se vremena mijenjaju…”, prisjetila se ona te dodala da joj je rekao kako on može sada sve da ima, uključujući i nju. Navela je kako ju je on silovao, nakon čega je ušao drugi vojnik.
“Kad smo bili tu, ulazili su i drugi vojnici i govorili da požuri jer su i oni čekali”, kazala je TS-1 te rekla kako ju je silovao i drugi vojnik, ali kojeg je uspjela nagovoriti da joj pomogne, nakon čega je vraćena sa ostalim djevojkama u “Trnopolje”.
Navela je kako se nisu sve djevojke vratile te kako su po povratku odvezene u Prijedor, u bolnicu na pregled, nakon čega im je po povratku u “Trnopolje” rečeno da moraju da napuste logore, te je ubrzo napustila državu.
Tokom unakrsnog ispitivanja, svjedokinja je kazala da se ne sjeća da li je postojao Crveni krst u “Trnopolju” te kako nisu sve djevojke prošle kao ona, nego da je bilo i mnogo više povrijeđenih.
Slavko Puhalić, Dragan Škrbić i Rajko Damjanović optuženi su za zločin protiv čovječnosti. Na teret su im stavljena mučenja, zlostavljanja i ubistva nesrpskih civila u “Trnopolju”. Prema optužnici, Puhalić je bio zamjenik upravnika, a Škrbić i Damjanović stražari.
Jusuf Arifagić, koje je ranije saslušalo Tužilaštvo, potvrdio je Odbrani optuženog Škrbića da je Kozarac bio okružen te da je stanovništvo imalo lovačko naoružanje. Nakon što mu je Škrbićev branilac pročitao dio iz izjave koju je dao 1994. godine, Arifagić je rekao da su građani imali strogo uputstvo da ne pucaju.
Potvrdio je izjavu u kojoj je kazao da je na radiju svaki dan najavljivano da stanovnici bošnjačke nacionalnosti treba da potpišu lojalnost Srbima, a što nikada nije urađeno.
“Imali smo jasne instrukcije da trebamo uraditi sve da pokušamo očuvati živote, u Kozarcu je bilo 24.000 života”, izjavio je.
Nakon što ga je Odbrana upitala iz kojeg razloga u tri svjedočenja pred Haškim tribunalom nije spomenuo Salku Saldumovića, ali jeste 1994., te da se on nalazio u grupi s njim koja je stigla u “Keraterm”, svjedok je rekao kako on nije spomenuo to ime jer ga niko nije pitao.
Odgovarajući na pitanje Damjanovićeve Odbrane, svjedok je potvrdio da je optuženog, kojeg poznaje po nadimku “Faca”, viđao jer žive u blizini jedan drugog. Kazao je da je “Faca” 1992. bio visok 180 do 187 centimetara, crne, valovite kose, te da se uspravno kretao.
Kazao je da ga je viđao i u mladalačkim danima. Svjedok je izjavio da je “Facu” znao i kao “Žareta” i “Kerovođu” te rekao da je moguće da “Žare” može biti nadimak od imena Žarko.
Suđenje se nastavlja 4. februara.
