Vujović Ratko i ostali: Saznanja o strijeljanju kod Ašimove rupe

Dragiša Čojić ispričao je da je u julu 1995. radio na gradilištu kasarne u Brišini i da mu je poznato da se Ašimova rupa nalazila oko kilometar od kasarne.

Svjedok je izjavio da ne zna ko je bio komandant bataljona u Brišini 1995., nakon čega mu je tužilac Tarik Crnkić pročitao dio izjave iz istrage u kojem navodi ime komandanta i njegovog zamjenika – Vite Pepića. Svjedok nije ni negirao ni potvrdio tačnost izjave koju je Tužilaštvo kasnije uložilo kao dokaz.

Čojić je ispričao kako je čuo da je izvršen napad na Srebrenicu i potvrdio navod iz izjave kako je čuo da će se “očistiti srebrenička enklava”. Potvrdio je i da je čuo da su zarobljenici strijeljani kod Ašimove rupe, kao i da je vidio kamione s ceradama.

Ispričao je da je Milenko Konjić, koji je s njim radio na gradilištu, donio pivo i rekao da ih časti njegov šura Vujadin Popović, ali nije rekao zbog čega.

“Ja sam skontao šta se radi”, rekao je Čojić i dodao kako je čuo da strijeljanja nisu trebala biti kod jame jer će se “zagaditi rijeka”.

Odbrana Ratka Vujovića pitala je svjedoka da li je čuo imena ljudi koji su bili prisutni tokom strijeljanja, a Čojić je rekao da je “Vujadin bio kao glavni” i “dovodio te ljude”, a ne zna imena ostalih.

Čojić je svjedočio na suđenju Ratku Vujoviću, Ljubomiru Vlačiću, Vitomiru Pepiću, Milovanu Ognjenoviću, Goranu Viškoviću, Željku Dupljaninu i Vlastimiru Golijanu, optuženima za pomaganje u genocidu. Optužnica obuhvata pogubljenja 65 zarobljenika u drugoj polovini jula, nakon napada na Srebrenicu, na lokacijama na području Brišine u Šekovićima i kod Piskavice u Vlasenici.

Vujadin Popović, nekadašnji načelnik za bezbjednost Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, osuđen je na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici.

Hajra Delić ispričala je da je 1993. morala napustiti Tokoljake, gdje je živjela, zbog napada na selo, te su otišli u Srebrenicu. Kazala je da su u julu 1995., u trenutku napada, žene bježale u Potočare, a muškarci u šumu. Njen muž je, kako je rekla, s dvojicom sinova otišao “preko šume“.

Prisjetila se da tokom boravka u Potočarima nisu smjeli zatražiti ni vodu. S kćerkom, snahom i unukom je ušla u autobus u kojima nije bilo muškaraca, jer su ih odvajali srpski vojnici.

“Skidali su s vrata nepokretnu mušku djecu, vjerujte. Pred mojim očima“, rekla je Delić.

Autobusom je, kako je kazala, stigla u Tišće, a zatim u Kladanj. Nakon 38 dana, njen mlađi sin Samir je preko šume došao i rekao joj da se njen stariji sin predao, a da nije mogao naći oca. Delić je ispričala da je tijelo njenog muža pronađeno bez glave “u nekom jarku“ u Bišini, a tijelo sina u Kravici. Obojica su ukopani u Potočarima.

Odgovarajući na pitanje Vlačićevog branioca Petka Pavlovića, svjedokinja je rekla da je njen mlađi sin bio vojno angažovan, dok muž i stariji sin nisu. Pavlović je svjedokinji predočio njenu izjavu iz 2023. u kojoj je rekla da su sva trojica bili u Armiji BiH, na šta je Delić odgovorila da ona to nije izjavila, da nije pročitala zapisnik, niti joj je isti pročitan. Potvrdila je da je potpisala izjavu.

Đula Jahić posvjedočila je da je muža Ekrema zadnji put vidjela 15. aprila 1992. u Osmačama, nakon čega je otišla u Tuzlu. Jahić je rekla da su posmrtni ostaci njenog muža pronađeni u jami u Bišini kod Šekovića, ali ne zna kad je i kako ubijen.

Jahić je rekla da je muža identifikovala na osnovu garderobe na kojoj je vidjela rupe, vjerovatno od metaka.

Suđenje se nastavlja 27. decembra.