Batlak se prisjeća brutalnosti kojoj je svjedočio ispod prozora paviljona u kojem je bio kada su ljude pretukli zbog toga što je jedan logoraš uspio da pobjegne u Blagaj.

“Njih su baš bili izmasakrirali. Sjećam se dobro kada je čovjek molio da ga ubiju i prekrate mu muke, jer su bukvalno kištrama punim kisele vode ih bili po glavi”, kaže on.

“Kad sam za par dana ih vidio, nisam mogao da vjerujem prizorima, da čovjek može toliko da otekne, da mu bude tolika glava. Ljudi su bili potpuno izobličeni”, dodaje Batlak.

Mjesec dana nakon njegovog zatočenja, 11. augusta 1993. godine Međunarodni komitet Crvenog krsta (MKCK) posjećuje logor “Heliodrom” i tada zaključuje da se u njemu ne poštuje Ženevska konvencija o zaštiti ratnih zarobljenika. Crveni krst bilježi da su uslovi, higijena i hrana nekvalitetni i da se zatočenici odvode na radove.

Upravnik Stanko Božić u pismu prenosi njihove primjedbe Bruni Stojiću nekoliko dana kasnije. Navodi da je upozoren i obavezan kao upravnik da se ovakvi propusti ne ponavljaju “jer ćemo u protivnom biti prijavljeni Međunarodnom sudu”.

Ali sam kasnije priznaje da propusti nisu ispravljeni.

“Nasuprot tome iz dana u dan se povećava broj ranjenih i poginulih na radilištu”, napisao je Božić moleći Stojića za pomoć u rješavanju ovog problema.

PreuzmiBožićev izvještaj Bruni Stojiću o uslovima u logoru. Izvor: MKSJ

Božić je još ranije upozoravao da će obustaviti odvođenje zatvorenika na rad ako ih budu ponovo tukli, a još početkom jula 1993. u izvještaju Valentinu Ćoriću, Zvonku Vidoviću i Berislavu Pušiću navodi da su dvojica zatvorenika na radovima – Sead Ramić i Ibro Ćilić – ranjeni i prebačeni u Mostar.

Detektor je analizirao ovu prepisku i druge dokumente te pisma iz prvostepene presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) kojom su Jadranko Prlić i drugi čelnici Vlade takozvane Herceg-Bosne osuđeni na ukupno 111 godina zatvora, i pronašao četiri osobe čija se odgovornost nikada nije utvrđivala u sudskom postupku.

Konačnom presudom, Jadranko Prlić, bivši predsjednik Vlade Herceg-Bosne, osuđen je na 25 godina zatvora, dok su po 20 godina dobili Bruno Stojić, nekadašnji ministar odbrane Herceg-Bosne, te bivši načelnici Glavnog štaba Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Slobodan Praljak i Milivoj Petković. Valentin Ćorić, nekadašnji načelnik Uprave Vojne policije HVO-a, osuđen je na 16 godina, a predsjednik Komisije za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na deset godina zatvora.

Haško vijeće utvrdilo je da je HVO bivši vojni kompleks Jugoslovenske narodne armije (JNA) Heliodrom stavio pod svoju kontrolu u junu ili julu 1992. s namjerom da ga koristi kao kasarnu.

Vijeće je zaključilo da je Ćorić naredio osnivanje “Heliodroma”, a da je 21. decembra 1992. imenovao Božića. Kako stoji u presudi, Božić je svoju funkciju u “Heliodromu” napustio s odobrenjem Valentina Ćorića 7. februara 1993. kako bi se vratio na svoje radno mjesto u preduzeću u kojem je radio prije rata, ali se vratio 22. marta i bio upravnik do aprila 1994.

PreuzmiIzvještaj Josipa Praljka o preuzimanju dužnosti. Izvor: MKSJ

U septembru 1993. je zabranio odvođenje zatvorenika iz “Heliodroma” na radove, ali se ono nastavilo, što je Vijeće zaključilo u prvostepenoj presudi Prliću i ostalima, a o tome je svjedočio i Božić u predmetima pred Državnim sudom.

Edin Batlak se prisjeća da je Božić bio upravnik logora za vrijeme dok je on bio zatvoren u “Heliodromu”.

“Čovjek bez čijeg znanja nije mogao biti odveden niko na prisilni rad, niko nije mogao biti maltretiran bez njegovog znanja, ili na kraju krajeva, ako je saznao, morao je nešto učiniti”, kaže Batlak, koji Božića naziva “čovjekom koji nije ništa učinio”.

“Neko će kazati ‘on je bio manje-više neki službenik’, pa taj službenik, zato što je imenovan na to mjesto, mora odgovarati za počinjene zločine nad nevinim ljudima”, smatra Batlak, koji je u “Heliodromu” bio zatvoren 253 dana.

Ali Božić nije odgovarao pred sudom. Na pozive novinara nije želio govoriti o svojoj ulozi u ratnom periodu, niti dozvoliti da mu se objasni zbog čega je pozvan.

“Ne možete mi ništa objasniti i ne želim pričati, nemojte me više zvati”, rekao je Božić novinarki Detektora prije nego je spustio slušalicu.

Kasnije nije odgovorio na poruku koju su mu novinari poslali.

Vijeće u Haagu je konstatovalo da nijedna odgovorna osoba u “Heliodromu”, niti ijedan drugi pripadnik HVO-a nikada nisu bili kažnjeni zbog slanja zatočenika iz logora na rad na linijama fronta.

Detektor je imao uvid u dokument Tužilaštva BiH u kojem obavještava Udruženje logoraša Mostar da neće sprovoditi istragu protiv nekadašnjeg upravnika “Heliodroma” Božića, “jer ne postoje osnove sumnje da je prijavljeni počinio ovo krivično djelo”.

Tužilaštvo BiH navodi da je uvidom u spis utvrđeno da je 19. jula 2022. godine sačinjen analitički izvještaj – “Božić Stanko: Izvođenje zatvorenika na prinudni rad iz logora Heliodrom”.

Prema Tužilaštvu, iz baze podataka otvorenih predmeta ratnih zločina od 28. februara 2022. godine se vidi da Božić nije evidentiran u drugim predmetima u ovom tužilaštvu. Također, Božić nije evidentiran u kaznenoj evidenciji Policijske uprave Mostar.

Emir Hajdarović, nekadašnji logoraš u “Heliodromu” i predsjednik Udruženja logoraša Mostar, kaže kako su razočarani ovakvom odlukom Tužilaštva.

“To znači vrijeđanje, ne samo logoraša ‘Heliodroma’ nego svih drugih logora od strane Tužilaštva, da jedna najodgovornija osoba u jednom logoru bude oslobođena”, kaže on.

Svjedoci su izgubili povjerenje u Državno tužilaštvo i saradnju s njim, dodaje Hajdarević. Kaže da logoraši nemaju povjerenja ni u Kantonalno tužilaštvo u Mostaru.

Tužilaštvo BiH je Detektoru potvrdilo da je Božić bio upravnik “Heliodroma”, te da je protiv njega donesena naredba o neprovođenju istrage. Također su naveli da je za iste krivičnopravne radnje u “Heliodromu” otvoren novi predmet, koji je u radu, a podnijet je prijedlog Sudu BiH za prenos vođenja postupka u Kantonalno tužilaštvo Mostar.

Tužilaštvo je odbilo Detektoru dostaviti naredbu o nesprovođenju istrage navodeći da to nije u javnom interesu.

U slučaju dostavljanja naredbe novinarki mogla bi se dovesti u pitanje istraga i preduzimanje istražnih radnji u predmetima koji su u vezi s predmetom Božić Stanka, a koji se vodi i pred Tužilaštvom BiH i u Republici Hrvatskoj, navodi se u rješenju Tužilaštva.

Izvještaji nadređenim o “Heliodromu” bez reakcija

Osim Božića i osuđenih iz predmeta “Prlić i ostali” – Milivoja Petkovića i Slobodana Praljka – prema presudi, od juna 1993. do marta 1994. ovlaštenja za izdavanje odobrenja za odvođenje zatočenika iz “Heliodroma” na rad imao je zapovjednik Zone obrane grada Mostara Zlatan Mijo Jelić. On je ranije optužen, ali se nalazi u bjekstvu u Hrvatskoj.

Odobrenja je davao i zapovjednik Kažnjeničke bojne Mladen Naletilić, osuđen na 20 godina zbog uloge u etničkom čišćenju Bošnjaka civila s područja općine Mostar – protjerivanjima, ubijanjem, nelegalnim zatvaranjem i odvođenjem na prisilni rad.

Među ostalim nabrojanim imenima u presudi, Detektor je identifikovao još dvije osobe koje su, prema Vijeću u Haagu, mogle izdavati odobrenje za odvođenje na radove zatvorenika iz “Heliodroma” – pomoćnika načelnika Uprave Vojne policije u ljeto 1993. godine Radoslava Lavrića, kome porodica danas živi u Ljubuškom i službenika u Odjelu za kriminalističke istrage Uprave Vojne policije Zvonka Vidovića iz Mostara.

Tužilaštvo BiH nije moglo potvrditi Detektoru da li su Vidović i Lavrić obuhvaćeni istragom o “Heliodromu”.

“U Tužilaštvu BiH evidentirano je više predmeta u kojima se navodi logor Heliodrom i ima predmet u fazi prijave koji se odnosi na događaje na tom lokalitetu iz 1993. i 1994.”, navodi se u odgovoru.

Detektor nije mogao dobiti komentar Lavrića, kome su novinari ostavili broj telefona uz molbu za razgovor, na što on nije odgovorio.

Tokom razgovora s novinarima u Mostaru, Vidović je rekao da nije mogao imati ovlaštenja za odvođenje zatvorenika na rad, pogotovo do 1. jula.

“Ja ne vidim, ja ne znam da postoji neka zapovijed od mene potpisana da ja mogu, da ja kažem ‘dozvoljava se odvođenje na rad’”, navodi on.

“Pa dolazili su zapovjednici satnija bojnih s papirom – ‘daj mi 10, 20, 50’ – i taj jadni Božić je to dozvoljavao”, dodaje Vidović.

Nakon 1. jula, kako Vidović navodi, dolazi situacija gdje ga Božić počinje izvještavati šta se dešava u “Heliodromu”.

“Upravo iz ovih dokumenata se vidi da se dolje nalazi preko 2.000 neselektivno dovođenih osoba koje za nas nisu zanimljive, i ja tražim, kao već šef odsjeka, da se u sklopu ‘Heliodroma’ napravi jedan odjel u kojem će biti samo vojne osobe”, pojašnjava.

U dokumentu od 23. jula 1993. godine o odlukama donesenim na sastanku dan ranije u Ljubuškom, Vidović navodi da sve one osobe koje su pritvorene, a protiv kojih se ne vodi krivični postupak ili za njih nije podnesena krivična prijava Odjela za suzbijanje kriminaliteta, po naredbi načelnika Uprave Vojne policije su nepoznate. Sastanku su, osim Ćorića, prisustvovali i svi načelnici odjela u Upravi Vojne policije.

“Pri tom se isključivo misli na veliki broj osoba muslimanske nacionalnosti koje su neselektivno dovedene u zgrade SVIZ-a i nakon toga je zaboravljeno na njih. Inercijom je Odjel za suzbijanje kriminaliteta obavio razgovor sa preko 2.000 osoba, a nijedna od njih nije bila interesantna sa stanovišta kriminaliteta”, stoji u dokumentu.

PreuzmiOdluke Vojne policije iz jula 1993. godine. Izvor: MKSJ

Vidović kaže da se civilnim osobama trebalo baviti Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP), a pripadnicima Armije BiH Sigurnosno-informativna služba (SIS).

U obraćanju Stojiću 29. septembra 1993. godine, Vidović ga informiše “o događajima koji su štetili i štete razvoju situacije u vojnim i civilnim strukturama HVO HRHB, a tiču se hijararhijskog ustroja i nemogućnosti da se taj ustroj i sprovede”.

Dok izvještava o problemima da se iz “Heliodroma” po naređenju odvode pritvorenici HVO-a, Vidović moli da se zauzme jedinstven stav o nemiješanju komandanata jedinica HVO-a u poslove vojne i civilne policije i sudstva, kao i da se riješi problem SVIZ-a – “Heliodrom”.

“Jer je više nego evidentno da se u tom objektu ne radi po stegovnom pravilu HVO, bez ičijeg znanja se dovode i odvode ljudi, ne poštuje se hijerarhija i zapovijedi nadređenih osoba, a čini se da svatko može zapovjediti otpust određenih vrsta pritvorenika, bez konzultacija s policijom ili sudstvom. O pritvorenim ljudima muslimanske nacionalnosti neću ni da govorim”, napisao je Vidović.

“A ovo radim jer mi se više puta u našim dolascima na ‘Heliodrom’ obraćao izravno Stanko Božić i rekao: ‘Ja ne znam šta raditi’”, pojašnjava Vidović.

Kaže kako su izvještaji koje je slao višerangiranim primljeni k znanju, ali da je ostajalo na tome. Smatra da su i Božiću, koji je slao dopise, ruke bile vezane. Božić u izvještaju Lavriću od 13. decembra 1993. navodi jedinice koje nisu vratile zatvorenike s rada.

“Božić je, jadnik, u jednom momentu čak htio i odustati. On je pisao non-stop. (…) Onda je on imao te nekakve stražare koji su bili ovakvi i onakvi. Bilo ih je OK, međutim bilo ih je koji su se iživljavali”, kaže Vidović.

Premlaćivanja i nehumani uslovi u “Heliodromu”

PreuzmiIzvještaj Božića o povratku privtorenika. Izvor: MKSJ

Batlak je prvih sedam dana bio zatvoren u školi.

“Onda sam se malo našalio da sam prevazišao srednji nivo, da su me kao fakultetski obrazovanog čovjeka prebacili u Centralni zatvor. On je bio ipak malo skučeniji prostor s ‘demirima’ na prozorima”, kazao je novinarima Detektora u martu 2024., na dan obilježavanja godišnjice raspuštanja “Heliodroma”.

U “Heliodrom” je zatvoren 10. jula 1993. i bio je tu do 19. marta 1994. godine.

Batlak kaže da su postojale razlike u uslovima – najteži su bili u sportskoj dvorani, dok su najkomotniji, uslovno rečeno, bili u bivšoj gimnaziji “Maršal Tito”.

U Centralnom zatvoru su bile samice u podrumskim prostorijama, u kojima je bilo jako teško jer su ljudi bili izloženi baš fizičkoj torturi, objašnjava on. Na dvije etaže su bili muški zatvorenici, a u potkrovlju žene. Kaže da su neko vrijeme bila zatvorena i djeca.

Vijeće koje je Prlića i ostale osudilo na ukupno 111 godina zatvora za ratne zločine nad Bošnjacima, analiziralo je dokaze koji se odnose na dovođenje Bošnjaka u “Heliodrom” tokom talasa hapšenja 9. i 10. maja 1993. u zapadnom Mostaru, potom u drugoj polovini maja 1993. i poslije 30. juna 1993. godine. Također se osvrnulo i na dovođenje zatočenika u “Heliodrom” iz drugih zatočeničkih centara.

“Sveukupna svjedočenja koja su Vijeću predočena na uvid ukazuju na to da je među zatočenicima bilo žena, Muslimana pripadnika HVO-a, pripadnika ABiH, kao i muškaraca koji nisu bili pripadnici nijednih oružanih snaga. Među zatočenicima je bilo i osoba mlađih od 15 i starijih od 60 godina”, stoji u presudi.

Vijeće u presudi zaključuje da su od maja 1993. do sredine aprila 1994. pripadnici Vojne policije, zaduženi za čuvanje zatočenika, redovno i teško premlaćivali zatočenike u “Heliodromu” raznim predmetima, nekad i po nekoliko sati, sve dok žrtva ne bi izgubila svijest, vrijeđali ih, prijetili im i ponižavali ih.

Pripadnici oružanih snaga HVO-a, konkretno profesionalnih jedinica KB-a i Pukovnije “Bruno Bušić”, kako se navodi, kao i druge osobe čiji se identitet na osnovu dokaza ne može utvrditi, također su žestoko i redovno premlaćivali zatvorenike u “Heliodromu”.

U prvostepenoj presudi zaključeno je da su uslovi zatočenja u samicama bili krajnje loši. Loši su bili i higijenski uslovi u “Heliodromu” od maja 1993. do sredine aprila 1994., a prostor je bio prenapučen.

“Vijeće zaključuje da su neki zatočenici, koji su bili zatvoreni na Heliodromu od 9. ili 11. maja 1993. do 19. aprila 1994. dobivali vrlo malo hrane, koja je uz to bila lošeg kvaliteta. Zbog toga su ti ljudi tokom svog zatočeništva na Heliodromu patili od gladi i gubili na težini, neki od njih drastično”, navodi se.

Odvođenje na radove i u živi štit

U prvostepenoj presudi Haško vijeće je razmatralo i odvođenja zatvorenika iz “Heliodroma” na obavljanje radova van logora.

Stav Vijeća u presudi je bio da iz sveukupnih dokaza proizlazi da je HVO od maja 1993. do marta 1994. odvodio zatočenike iz “Heliodroma” na rad u Mostar, i to u Šantićevu ulicu i na Bulevar, gdje se nalazila linija fronta između HVO-a i Armije BiH.

“Ti radovi sastojali su se u ojačavanju ili podizanju fortifikacijskih objekata, odnosno prikupljanju leševa vojnika HVO-a ili Muslimana poginulih dok su radili na liniji sukoba”, stoji u presudi, gdje se navodi da su vođeni i na druge lokacije.

Dokazi, prema Vijeću, pokazuju da je Vojna policija HVO-a izvodila zatočenike iz “Heliodroma” kako bi ih dodjeljivala raznim jedinicama oružanih snaga HVO-a, za koje su oni morali raditi. Među njima je bila jedinica Vinka Martinovića Štele, osuđenog s Naletilićem na 18 godina zatvora.

Budući da su bili izloženi vatri zaraćenih strana, više desetaka zatočenika je poginulo ili je bilo ranjeno dok su obavljali prisilne radove na liniji fronta, a prema presudi, neke zatočenike su ubile ili ranile snage HVO-a.

Neki od zatočenika iz “Heliodroma” su poginuli, prema Vijeću, u živom štitu.

U ovoj presudi Vijeće je objasnilo da su jedinice koje su zatočenike iz “Heliodroma” željele koristiti za radove morale u tu svrhu podnijeti pisani zahtjev. Iz uputstva koje je u augustu 1993. izdao de facto doravnatelj “Heliodroma” Josip Praljak, navodi Vijeće, proizlazi da doista nijedna jedinica nije mogla uzeti zatočenike ako prije toga nije predočila pisani zahtjev, pri čemu se, međutim, ne kaže kome je taj zahtjev trebalo predočiti.

U presudi se navodi i da u svjedočenju Josip Praljak objašnjava da je pripadnik jedinica HVO-a koji je želio dobiti zatočenike zahtjev davao “zapovjedniku smjene osiguranja”, koji je potom birao zatočenike koji će se koristiti za obavljanje radova.

“Međutim, Vijeće konstatuje da je katkada pripadnik jedinice koja je tražila zatočenike bio taj koji je birao zatočenike”, navodi se.

Detektor nije uspio kontaktirati Josipa Praljka, koji je svjedočio u Haagu.

U izvještaju v.d. načelnika Uprave Vojne policije Radoslava Lavrića od 22. novembra 1993. objašnjava se da je neophodno predočiti zahtjev s potpisom zapovjednika bojne Vojne policije ili brigade da bi se ”ratni zarobljenici” mogli koristiti za radove.

U Uputstvu o radu Centralnog vojnog zatvora HVO-a u Mostaru od 22. septembra 1992. godine Valentin Ćorić je definisao, između ostalog, ulogu i funkciju ravnatelja, prema kojoj je ravnatelj bio odgovoran za sve poslove koji su se obavljali na “Heliodromu” i za njihovo odvijanje.

“Konkretno, bio je odgovoran za to da se s ‘ratnim zarobljenicima’ postupa u skladu sa Ženevskim konvencijama; svakodnevno je morao nadgledati rad ljudstva iz sastava osiguranja; morao je uz to imati osobni uvid u stanje objekata i ‘prostorija’, ‘ratnih zarobljenika’, kao i ‘vojnih zatvorenika’, zadatak mu je bio da prima predstavnike MKCK-a”, navodi se u uputstvu u kome se dodaje i da je ravnatelj morao Upravi Vojne policije dostavljati dnevne izvještaje.

Vijeće dalje navodi kako se između januara i novembra 1993. u uredu upravnika “Heliodroma” Stanka Božića svakog jutra održavao sastanak na kojem su mu podnošeni izvještaji o svemu što se u zatvoru dogodilo u vremenu od 16 sati prethodnog do osam sati tekućeg dana.

“Pod nadzorom ravnatelja zatvora i zapovjednika osiguranja, ‘zapovjednici smjene osiguranja’ nadgledali su rad vojnih policajaca zaduženih za osiguranje i objezbjeđivali dežurstvo tokom 24 sata”, navodi Vijeće.

Dok govori o svom boravku u logoru, Batlak naglašava da je vođen na rad na više lokacija, poput Šantićeve ulice, gdje je bio izložen maltretiranju vojnika HVO-a.

“Cijeli tretman kada ste u koncentracionom logoru – prvo, vi ste apsolutno poniženi. Ako vas nazivaju brojevima, komadima, robovima, vaše dostojanstvo je sistematski ubijano”, prisjeća se on.

“A kad ste bili na prvoj liniji, onda ste bili izloženi svakojakim mogućim nedaćama … Mogli su raditi što god žele. U mnogim slučajevima su radili”, kaže Batlak i dodaje da je 77 osoba ubijeno na radovima na prvoj liniji.