Đorđe Ristanić. Foto: BIRN BiH
Ristanić je ispričao kako se sjeća da je nakon privođenja 28. maja 2015., kada je zadržan i prespavao u Tužilaštvu BiH, glasnogovornik ove pravosudne institucije Boris Grubešić objavio vijest medijima da se u konkretnom slučaju radi o najvećoj optužnici za ratne zločine, što je kod njega izazvalo nelagodu i strah.
Njegov ugled je, kako je kazao, srozan, kako zbog ove izjave, tako i zbog javnog mnijenja u čaršiji “koje nekoga osudi prije nego se okonča sudski postupak“. Pojasnio je da su svi mediji izvještavali o podignutoj optužnici ali da, osim Detektora, nisu pisali o oslobađajućoj presudi.
Ristanić je tužio BiH sa zahtjevom da mu se isplati 15 hiljada maraka zbog nanesenog duševnog bola, te povreda ugleda i časti usljed mjera zabrane u krivičnom postupku, nakon kojeg je pravomoćno oslobođen optužbe za zločin protiv čovječnosti od aprila do decembra 1992. u okviru širokog i sistematičnog napada usmjerenog na stanovništvo bošnjačke i hrvatske nacionalnosti na području Brčkog.
On se osvrnuo na konkretne mjere zabrane koje su trajale sedam i po godina. Naveo je da je mjera zabrane napuštanja boravka i zemlje uticala na to da je na poslu s pozicije finansijskog direktora, na kojoj je uživao i autoritet među kolegama, bio zamijenjen jer nije mogao odgovarati poslovnim obavezama u punom kapacitetu, odnosno odlaziti na poslovne sastanke van Brčkog, nakon čega je postavljen na mjesto savjetnika.
Mjere su uticale i na njegov porodični život kada, kako kaže, nisu mogli skupa ići na ljetovanja, zimovanja, ali najviše se odrazilo na činjenicu da nije mogao posjetiti djecu u Beogradu. On je pojasnio da je u vrijeme kada je priveden njegova kćerka rodila blizance, a on nije bio u prilici da bude tu kada su izlazili iz bolnice.
Također je dodao da nije mogao prisustvovati svečanom činu kada je njegov sin diplomirao, a i doktorirao, što je važno svakom roditelju.
“Praktično sedam i po godina sam se bavio jednom stvari – kako da spasim živu glavu i da se odbranim. Ali moj život svih tih sedam i po godina, narodski rečeno, bio je pod ručnom kočnicom“, kazao je Ristanić te dodao da je, osim njega, patila i njegova porodica.
On je naveo da je osjećao strah, beznadežnost jer je bio u neizvjesnosti i da je sve to “dijelio sam sa sobom“.
“Povučeš se u sebe. Svi te zaobilaze. Nisi nigdje prispio“, rekao je on.
Dodao je da se nije mogao sastajati s ljudima koje zna skoro čitav život, kao i da je strahovao da negdje slučajno nekoga ne sretne od osoba prema kojima je imao mjere, kao i da mu je bio veoma neprijatno prilikom javljanja u policiju.
“Ja se još uvijek ponekad okrenem iza sebe. Kad ste pod takvom optužbom, ne znate ko vam stoji iza leđa“, kazao je on te naveo da je i nakon presude, odnosno ukinutih mjera zabrane, osjećao strah i doživljavao neugodnosti.
Na ovom ročištu nalaz i mišljenje dao je i vještak medicinske struke Abdulah Kučukalić, koji je pojasnio da je Ristanić tokom perioda izrečenih mjera trpio duševnu bol u periodu od godinu dana, a da mu je bila umanjena opšta životna sposobnost osam mjeseci. Trpio je, prema vještaku, sekundarni strah oko ishoda sudskog postupka, odnosno mjera zabrane.
Kučukalić je pojasnio da je nalaz i mišljenje donio na osnovu intervjua s Ristanićem i odgovarajuće metodologije i da nije imao medicinsku dokumentaciju.
Ristanićev pravni zastupnik Kenan Hadžimuhović, ali i Pravobranilaštvo, prigovorili su Kučukalićevom nalazu.
Hadžimuhović je naveo da Ristanić smatra da su duševni bolovi, umanjena životna sposobnost i pretrpljeni strah trajali znatno duže nego je to vještak naveo. Pravobranilaštvo smatra da nalaz nije sačinjen u skladu s pravilima struke, obzirom da se temelji samo na intervjuu.
Nakon što je sutkinja Nada Papo okončala dokazni postupak, stranke su uložile završne riječi koje nisu detaljno obrazlagali u sudnici.
Odluku o tužbi će Sud donijeti u zakonskom roku.
