Dragan Škrbić i Slavko Puhalić. Foto: BIRN BiH
Svjedokinja TS-3 kazala je da je nakon napada na Kozarac u maju 1992. odvedena s porodicom i drugim mještanima u Trnopolje, gdje su žene i djeca smješteni u školu.
Izjavila je da je odlazila po kućama kako bi donijela djeci nešto da jedu, prethodno pitajući za odobrenje vojnika na punktu. Jedne prilike jedan vojnik je rekao da će poći s njom.
“Kaže: ‘Možeš, ali uz moju pratnju’… Kad smo došli do livade, živica, naredio je da skrenem”, prisjetila se svjedokinja, dodavši da je htjela da se vrati, ali da joj je on rekao da će ići gdje je pošla.
ST-3 je ispričala kako je vojnik u jednom trenutku udario koljenom u bradu i kako joj je krv potekla, a zubi izbijeni. Navela je da je silovao, a potom otišao svojim putem.
Kazala je da je druge prilike silovao vojnik koga su zvali Travar, a koji je bio na drugom punktu, gdje su joj obećali konzervu i hljeba.
“Samo nastojim da ostanem živa, da me ne ubije dok se ne vratim”, navela je svjedokinja.
Rekla je da je poslije saznala da je ostala u drugom stanju i da je dijete rodila nakon što su pušteni. O onome što je doživjela nije pričala mužu niti bilo kome drugom.
Govorila je i o drugim ženama koje su se u školu u Trnopolju vraćale premlaćene, kao i o jednoj ženi koja je ubijena kada su se pijani vojnici svađali i otvorili vatru.
Svjedokinja je kazala da joj je zbog boravka u logoru i ležanja na pločicama narušeno zdravlje.
Za mučenja, zlostavljanja i ubistva nesrpskih civila optuženi su Slavko Puhalić, Dragan Škrbić i Rajko Damjanović. Prema optužnici, Puhalić je bio zamjenik upravnika u “Trnopolju”, a Škrbić stražar. Damjanović je u svojstvu stražara optužen za zločine u “Trnopolju”, kao i u logoru “Keraterm”.
Na pitanja branioca Bojana Stojanovića, svjedokinja ST-3 je rekla da su bili kazani u kojima se kuvala pšenica, a da se ne sjeća da su bili šporeti na drva na kojima se spremala hrana.
Svjedok ST-15 je kazao da je nakon napada na Kozarac doveden u Trnopolje i da je bio u prepunoj kino-sali. Ispričao je da je jedne prilike otišao do kuće da jede i da je u povratku spazio Mladena Mitrovića kako je postrojio pet do šest civila. Rekao je da je Mitrovića poznavao kao konobara u kafani kod Huske, preko puta logora.
“I on je mene vidio, prozvao me po nadimku… prošao sam. Nije prošlo minut i ja sam čuo pucnjavu”, kazao je ST-15.
Dodao je da ga je Mitrović poslije tri dana tražio i da pretpostavlja da je znao da je on shvatio da je ubio te ljude.
Svjedok je rekao da je bio u “mješovitom braku” i da mu je supruga pomogla da izađe iz logora. Ispričao je kako ga je vojska nasumice pokupila s još nekim ljudima i odvela u zaselak Redžiće kod Trnopolja “da kopaju rupe dimenzija deset puta pet metara”.
Prema njegovim riječima, jednu rupu su kopali kod kuća Mevle i Sedina Redžića, a drugu kod kuće Esada Redžića. Naveo je da je vidio šest ljudi ispred jedne od kuća.
“Poslije smo ih ubacili i – zatrpavaj. Pet na jednoj, pet na drugoj. Ako se sazna, nas više nema”, kazao je ST-15.
Dodao je da je prepoznao Mevlu i još troje mještana. Potvrdio je da je njegov brat odveden u logor “Omarska” i da je njegovo tijelo kasnije pronađeno u jami Lisac kod Sanskog Mosta.
Odbrani Puhalića potvrdio je da je Trnopolje napustio s potpisom Slobodana Kuruzovića. Rekao je da se sjeća da su bili kazani, kao i Crveni krst.
“Ali se sjećam i da 18 dana nisam uzeo ni krušnu mrvu”, kazao je svjedok.
Suđenje se nastavlja 29. oktobra.
