Blagojević i ostali: Četiri brata i otac ubijeni u Drinjači

Svjedokinja, čije je ime Sud Bosne i Hercegovine zabranio da se objavljuje, ispričala je da su u njeno selo došli vojnici koji su mještanima sela rekli da idu u Dom kulture u Drinjači.

Posvjedočila je da su žene i djeca ostali ispred Doma, a muškarci uvedeni u objekat i da je oko 20 vojnika u maslinasto-žutim uniformama bilo ispred.

“Govorili su za sebe da su “Beli orlovi“, a ne sjećam se da su na sebi imali obilježje“, rekla je ona.

Kazala je da je vidjela izvođenje muškaraca u grupama i njihovo odvođenje iza Doma, a u trećoj grupi je bio njen brat. Posvjedočila je da je čula glasove i rafale koji su dolazili iz pravca gdje su muškarci odvođeni.

Svjedokinja je kazala da je na tom lokalitetu strijeljan njen otac, četiri brata i još nekoliko članova porodice. Rekla je da su dva muškarca, dok su ih izvodili iz Doma, pokušala pobjeći – jedan od njih je ubijen na asfaltu, a drugi je pobjegao.

Posvjedočila je da su sljedeće jutro došli pripadnici Jugoslovenske narodne armije (JNA), kao i dva autobusa na kojima je pisalo “Drinatrans“, a u koje su smješteni žene i djeca, te odvedeni u Memiće pred školu.

Optužnica tereti bivšeg komandanta Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske Vidoja Blagojevića i pripadnike Karakajske čete – Ivana i Milana Arapovića, Kostu Pejića, Božu Radića, Mileta Savića, Mileta Blagojevića, Ljubišu i Branka Pejića te Vericu Radović – za zločin protiv čovječnosti počinjen u okviru širokog i sistematičnog napada na području Zvornika.

Optužnica obuhvata nečovječna postupanja, prisilne nestanke i ubistva. Prema optužnici, oko 400 muškaraca je od 1. do 5. juna bilo nezakonito zatvoreno u Karakaju, nakon što su u Bijelom Potoku odvojeni od žena i djece.

Svjedok Ahmet Grahić rekao je da je njegova porodica do 1. juna živjela u Đulićima, a da je on u trenutku odvođenja muškaraca bio na poslu u Hrvatskoj, sve do oktobra 1992. godine. Rekao je da se u BiH vratio kada je čuo da su odvedeni članovi njegove prodice.

“Dva brata, otac, dvojica amidža… 40 rođaka prezimena Grahić je odvedeno i više nikad nisu viđeni“, rekao je Grahić.

Saznao je da su s ostalim muškarcima odvedeni u Karakaj, gdje je bilo stradanja, a zatim u Dom kulture u Pilici. Rekao je da je 1995. pokušao sastaviti spiskove nestalih, na osnovu prijava porodica, i da je sačinjen spisak od 667 muškaraca koji su 1. juna 1992. razdvojeni od žena i djece u Bijelom Potoku i drugim lokacijama u Zvorniku, a da danas taj broj iznosi 675.

“Bilo je porodica i osoba koje nisu prijavile nestanak, ali se ispostavilo da su identifikovane poslije“, rekao je Grahić.

Svjedok Asim Alić rekao je da je bio pomoćnik komandira Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Zvorniku do 8. aprila. Rekao je da je u Čelopeku bio smješten oklopni bataljon.

“Svakodnevno smo ih viđali. Vidio sam i kad su došli iz Jastrebarskog, a vidio sam i kad su parkirani tenkovi tu. To se nije krilo”, rekao je Alić.

Posvjedočio da je srpski kadar oformio svoju policijsku stanicu u Karakaju.

Ispričao je kako su na jednoj barikadi, koju su držali građani, zadržani i predati policiji Milorad Ulemek Legija, Zvezdan Jovanović i braća Vučković, naoružani i s kompletnom opremom, a pušteni su 8. aprila – kad je izvršen napad na Zvornik.

Alić je rekao da je Željko Ražnatović Arkan pozvao srpske i bošnjačke predstavnike na sastanak u Mali Zvornik, na kojem je tražio da Bošnjaci predaju naoružanje. Napad na Zvornik je, kako je rekao Alić, počeo 8. aprila oko 10 sati ujutro, a on se s kolegama evakuisao iz Zvornika.

Advokat optuženog Mile Savića, Petko Pavlović, pitao je svjedoka da li se protiv njega vodi postupak u Sudu BiH, što je svjedok potvrdio, i rekao da je optužen za zločin protiv ratnih zarobljenika.

Suđenje se nastavlja 4. novembra.