Bugojno: Foto: BIRN BiH
Nermin Aliefendić ispričao je da je na početku 1993. bio angažovan u Policijskoj stanici Bugojno na poslovima istražitelja, potom na poslovima državne a poslije vojne bezbjednosti u 307. brigadi.
Svjedok je kazao da su neki od njegovih zadataka u vojnoj bezbjednosti bili uzimanje iskaza i kriminalno-pravno procesuiranje, a dokumente koje su sačinjavali su slali Vojnom tužilaštvu.
Izjavio je da su nakon završenih sukoba uzimali iskaze od zarobljenih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO-a) u prostorijama Kulturno-sportskog centra (KSC), gdje je bila smještena Vojna bezbjednost.
Na upit Tužilaštva da li poznaje izvjesnog Niku Džaju, svjedok je odgovorio da ga nije lično poznavao, ali je znao da je on zapovjednik Prve bojne HVO-a.
“Prilikom dolaska u KSC, na hodniku sam vidio osobu u ležećem položaju; imao je ruke vezane lisicama s vidnim tjelesnim povredama“, izjavio je svjedok, dodajući da je zatražio da mu se ukaže prva pomoć – što je i urađeno.
Ispričao je da su zarobljeni pripadnici HVO-a bili objedinjeni sa zatvorenicima iz drugih lokacija i smješteni na stadion “Iskra” u Bugojnu.
“Trebali su biti prevezeni u Zenicu, KPZ, gdje bi bili smješteni i dalje procesuirani. Nisu otišli“, kazao je svjedok i naveo da je on bio uključen u pripremu spiskova pripadnika HVO-a koji su trebali biti odvezeni za Zenicu, kao i da je provjeravao kamione za transport.
Naveo je da je izvjesnom Sadikoviću rekao da je sve spremno za polazak.
“Ja naredbu imam da zatvorenici idu, a on mi je odgovorio da on ima naredbu od svojih pretpostavljenih da neće ići“, izjavio je svjedok i naveo da je tada pretpostavio da je neko iz civilnih struktura Ratnog predsjedništva općine Bugojno naredio da se ne transportuju zarobljenici u Zenicu.
Kazao je da konkretno nije znao ko je donio tu odluku, ali zna da je Ratno predsjedništvo donosilo odluke i da su se one realizirale.
Aliefendić je svjedočio na suđenju Dževadu Mlaći, optuženom u svojstvu predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojno, i Cikotiću, bivšem komandantu Operativne grupe Zapad Armije BiH. Mlaćo se tereti da je naredio ubistva zarobljenika hrvatske nacionalnosti, a Cikotić da nije spriječio podređene pripadnike Armije BiH da počine krivična djela, kao i da je propustio preduzeti mjere zbog mučenja i ubistava ratnih zarobljenika.
Hamid Omerlić je ispričao da je u martu 1993. bio pripadnik Sedme muslimanske brigade koja je brojala oko 42 pripadnika smještenih u Motelu na Rostovu. Izjavio je da su imali zadatak da idu u izviđanje na terenu.
“Jedno vrijeme nije bilo nikoga, a poslije su dovedeni najvjerovatnije Hrvati, dovela ih je Vojna policija“, kazao je svjedok, i dodao da je on bio prisutan kada je dovedena prva grupa od četiri zarobljenika.
Izjavio je da je komandir Vojne policije tada bio izvjesni Šabić s kojim su bila još dvojica policajaca. Rekao je da je saznao da su zatvorenici dovedeni kako bi ih zaštitili od domaćeg stanovništva.
Svjedok je ispričao da je od zatvorenika upoznao Miću Strujića, koji je od njega tražio knjige za čitanje. Kazao je da mu je Strujić rekao: “Sada znam da ste vi prava vojska, po vašoj vjerskoj literaturi i što postupate po njoj… ja znam da neću preživjeti“.
Vijeću je svjedok kazao da on nije razgovarao sa zarobljenicima, ali je znao da su kontakt s njima imali izvjesni Ćurić i Smail Alić, koji ga je jedne prilike zvao na odvođenje zatvorenika na razgovor, što je svjedok odbio.
“'Neću, vodite vi njih, a oni se ne vraćaju'“, rekao je svjedok šta je tada kazao, jer je vidio modrice na zarobljenicima.
Svjedok je negirao da je vidio da je Dževad Mlaćo dolazio na Rostovo u vrijeme dok su tu bili zatvorenici. Rekao je kako je čuo da je Mlaćo dolazio i razgovarao s Alićem i izvjesnim Jahjom.
Potvrdio je braniteljici Sabini Mehić da ne zna razlog dolaska Mlaće na Rostovo, te da je motel na Rostovu bio punkt kroz koji su svi morali proći, ulazeći i izlazeći iz Bugojna.
Nastavak suđenja je 15. oktobra.
