“Nije imao ni noge ni ruke. Koristio je invalidska kolica… Zdravstveni problemi su se pojavili tokom sedamdesetih godina, kad mu je kamen povrijedio prst na nozi”, kaže Muratović, navodeći da mu je otac imao 62 godine kada je ubijen i da, nažalost, nema nijednu njegovu fotografiju.
Želja mu je da se pronađu njegovi i o posmrtni ostaci ostalih 28 osoba sa spiska Instituta za nestale osobe BiH za ovo mjesto.
“Jedan od stanovnika Kostajnice, kojem ne želim navoditi ime, rekao je srodnicima ubijenih u Grapskoj, među kojima je bio i moj otac u invalidskim kolicima, da često odu i bace cvijeće u rijeku Bosnu”, kaže Mesud.
On navodi da su pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) zauzeli Grapsku, naselje s bošnjačkim stanovništvom, 10. maja 1992., sedam dana nakon okupacije, desetak kilometara udaljenog, Doboja.
U Grapskoj je tada živjelo blizu 3.000 ljudi koji su protjerani ili zarobljeni, dok su kod kuća ostali stariji i bolesni, koji su ubijeni sredinom juna.
Sve ubijene Mesud je dobro poznavao. Prisjetio se da je radio s jednom od ubijenih sestara Hidić u Energoinvestovoj tvornici niskonaponske opreme u Doboju – Rešidom Bešić Hidić. Njena sestra Fatima je bila uposlena u tadašnjoj osnovnoj školi “Ismet Kapetanović“ u Grapskoj, sjeća se Mesud, dodajući da je s njima ubijen i jedan njihov brat.
Ešef Hidić kaže da su posmrtni ostaci njegovog brata Muhameda Hidića pronađeni 2005. godine u Sremskoj Mitrovici u Srbiji.
“Brat je ubijen zajedno s njima. U Mitrovici su pronađene kosti. Nije bilo lobanje. DNK analiza je potvrdila da su to njegove kosti, koje smo ukopali ovdje u Grapskoj”, priča Ešef.
Dodaje da je vrlo važno da budu pronađeni i posmrtni ostaci njegovih sestara, kao i svih drugih osoba koje se vode kao nestale nakon ratova na području bivše Jugoslavije.
“Da budu normalno ukopane njihove kosti i da se zna da su postojale. To je vrlo važna stvar. Ovako ne znaš ni gdje su završile. Bitno je to za smiraj duše. Ako ne budu nađene, vremenom će se, poslije njihove djece, zaboraviti. Ovako bi postojao mezar, postojao bi nišan”, priča Ešef.
U vrijeme ubistva sestara i brata, Ešef je bio zatvoren u zatvoru u centru Doboja.
“Zarobljen sam 10. maja 1992. U zatvoru sam bio do marta 1993. Odatle su nas prebacili u Banjaluku, u ‘Mali logor’, a odatle u zatvor Tunjice. Tu sam bio do 28. aprila 1993., kad sam razmijenjen na Hatkinim njivama iznad Teslića”, opisuje.
Tokom zarobljeništva je tučen, a boravili su u nehumanim uslovima.
“Hrana nikakva. So nismo vidjeli svojim očima 72 dana, a na kilogramu hljeba dnevno je živjelo nas pet ljudi”, prisjetio se.
Među ubijenim civilima u Grapskoj bio je i lokalni učitelj Ibrahim Hurtić, njegova supruga Ferzeta i trinaest godina star sin Admir. Njegova sestra Hamida Hadžić kaže da mu je tridesetak godina prije ubistva bila amputirana jedna noga.
“Niko ništa ne javlja. Davno je moj drugi brat, koji više nije živ, davao krv za analizu. Voljeli bismo da znamo gdje su ukopani. Niko ništa ne poduzima…”, smatra Hadžić.
Ubistva civila u Grapskoj opisana su 1997. u presudi suda u Njemačkoj protiv Nikole Jorgića.
U presudi se navodi da je Jorgić učestvovao u ubistvima 22 ljudi u Grapskoj, koji nisu bili vojno sposobni, već se radilo o starcima, ženama, jednom djetetu i invalidima.
Ubistva je, navodi se u presudi, vidio jedan od zarobljenika, koji je kasnije učestvovao u sklanjanju tijela. On je Jorgića opisao kao direktnog izvršioca zločina u Grapskoj.