Optuženi i branioci u predmetu “Vujović Ratko i ostali”. Foto: BIRN BiH
Azemina Čomić je sa suprugom i četvoro djece živjela u Blječevu.
“Zadnji put sam ga vidjela kad sam krenula u Potočare, on je ostao kući”, kazala je.
Navela je da im je rečeno da žene i starci idu u Potočare, a vojska preko šume. Čomić je ispričala da su nakon dvije noći u fabrici u Potočarima krenuli i da je vidjela kako je vojnik zaustavio jednog čovjeka, koji mu je govorio da je bolestan.
“I oca je jedan uhvatio za rame, a drugi kaže: ‘Haj pusti ga, star je’”, prisjetila se svjedokinja i dodala da su autobusima odvezeni u Tišću, a potom pješke otišli prema Kladnju.
Rekla je da joj je kasnije Azem Ibišević kazao da je vidio njenog supruga Muju na Baljkovici i da misli da je prošao.
“Međutim, on nije prešao… Čula sam da je pronađen u jami u Šekovićima”, rekla je Čomić.
Ratko Vujović, Ljubomir Vlačić, Vitomir Pepić, Milovan Ognjenović, Goran Višković, Željko Dupljanin i Vlastimir Golijan optuženi su za pomaganje u genocidu.
Optužnica obuhvata pogubljenja zarobljenika nakon napada na Srebrenicu 11. jula na lokacijama na području Bišine u Šekovićima, gdje je 19. jula ubijeno 20, a 23. jula 39 muškaraca, kao i kod Piskavice u Vlasenici, gdje je u drugoj polovini jula ubijeno pet muškaraca i jedna žena.
Vujović je optužen u svojstvu komandanta Petog bataljona Vojne policije Drinskog korpusa, Vlačić kao de facto komandant Birčanske brigade, Pepić kao zamjenik komandanta Bišinskog bataljona, Ognjenović kao komandir čete Vojne policije Birčanske brigade, Višković u svojstvu pripadnika Vojne policije, a Golijan kao pripadnik Desetog diverzantskog odreda.
Na pitanja Odbrana, svjedokinja je kazala da je narod koji je prolazio kraj njihove kuće govorio da se ide u Potočare i preko šume. Potvrdila je da je njen suprug bio bolničar u Armiji BiH. Čomić je rekla da ne zna da su srpska sela kod Blječeve popaljena 1992. godine, ali je potvrdila da nije viđala komšije.
Na suđenju je saslušan i zaštićeni svjedok VR-9, koji je ispričao kako je Muju Čomića predao Vojnoj policiji u Šekovićima.
Svjedok je kazao da je bio pripadnik Vojne policije u Osmacima i da su u julu 1995. dva do tri puta priveli zarobljenike. Rekao je da je sa kolegama jednog zarobljenika odvezao u Šekoviće i predao Vojnoj policiji.
“Bio je gore neki zatvor, ‘Lovac’ se zvao, kafana. Bila su dva policajca na ulazu”, prisjetio se VR-9, dodavši da je unutra bilo pet do šest bošnjačkih muškaraca.
Tužilac Tarik Crnkić predočio mu je papir na kojem je napisano “Mujo Čomić, rođen 1958. u Blječevu, oženjen, četvoro djece, uhvaćen na koti 605, lično naoružanje šmajser”. Svjedok je potvrdio da je to njegov rukopis, te napomenuo da riječi u nastavku – “u Šekoviće ga odveo” – nije on napisao. Svjedok je kazao da je taj papir predao svom komandiru Peri Vukoviću.
Odbrane su ispitivale svjedoka o procedurama predaje zarobljenika i da li je trebalo potpisati određenu dokumentaciju.
“Ja sam njega fino predao, nikakva papirologija”, rekao je VR-9.
Optuženi Vujović pitao je da li je postojao sprovodnički nalog koji treba da se potpiše prilikom primopredaje, a svjedok je kazao da to nisu imali u ratu te da je dobio usmeno naređenje da ga predaju i da uzmu podatke.
Pojasnio je da je kota 602 na Crnom vrhu, a da je iza Baljkovica.
Nastavak suđenja zakazan je za 31. maj.
