Asim Hamzić i Hajrudin Halilović. Foto: BIRN BiH
Davorin Bajić se prisjetio 20. juna 1992. kada je, kao 15-godišnjak, s drugim muškarcima odveden u bivšu kasarnu u Visokom. Kako kaže, to je bio period patnje i stresova.
Ispričao je da ga je jedne prilike čuvar odveo kod inspektora Asima Hamzića u prizemlje kasarne. Zatekao ga je kako sjedi za stolom. Tada ga je Hamzić, naveo je, pitao gdje mu je puška, na šta ga je svjedok upitao kako će njemu, s 15 godina, neko dati pušku.
“U tom momentu ustao je sa stolice i počeo da me šuta nogama. Zaletio se sa stolice, nastavio da me mlati nogama, šutira. Bio je popriličan broj udaraca”, opisao je Bajić i dodao da je imao modrice po tijelu.
Odgovarajući na unakrsna pitanja, Bajić je kazao da misli da je čuvar bio sve vrijeme prisutan u kancelariji kod Hamzića, i da nije više nikog bilo.
Svjedok je opisao i događaj iz spavaonice, kada su tri osobe ušle i natjerale ih da ustanu, a potom ih maltretirali. Jedan iz te grupe je izvadio nož i udario čovjeka drškom u glavu, dok je njemu, kako kaže, stavio nož pod vrat i govorio mu da će ga ubiti.
“Tad nisam znao ko je to bio, a od ostalih zatvorenika sam čuo da je to bio ‘Domac’. Bio je u maskirnoj uniformi, nosio je kačket. Lik nisam zapamtio”, naveo je svjedok i dodao da je kasarnu napustio nakon nešto manje od mjesec dana.
Hamzića je ponovno vidio ispred svoje kuće, ali za razloge te posjete majka mu nije govorila.
Posvjedočio je da je u svom naselju vidio kako kombi ide prema kući Stojančevića, odakle se čula galama i jauci. Kada se to završilo, kako je naveo, Bojan Stojančević mu je rekao da je njega i oca pretukla osoba pod nadimkom “Mrčo”, sa svojom ekipom.
Svjedok je u sudnici prepoznao optuženog Hamzića, a kao osobu s nadimkom “Mrčo” Hajrudina Halilovića.
Hamzić, Halilović, Zijad Kadrić, Miralem Čengić, Samir Selimović i Amir Murtić optuženi su za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u prostorijama Policijske stanice Visoko, Teritorijalne odbrane Gračanica te u zatočeničkom objektu-logoru koji se nalazio u kasarni “Ahmet Fetahagić”.
Svjedokinja Dragica Bajić je ispričala da je njen sin Davorin, koji je imao 15 godina, 20. juna 1992. odveden u kasarnu u Visokom, a tog dana je ranjena njena kćerka koju je suprug odveo u bolnicu u Zenicu. Kćerka je u međuvremenu preminula.
“Moj suprug je završio u zatvoru u Zenici, a iz Zenice je prebačen u Visoko u zatvor. (…) Za vrijeme dok sam bila u svojoj kući, dolazio je Hamzić Asim. Ne znam ko je bio, znam da je Hamzić i da je hodao tuda i obilazio. Poznavala sam ga od ranije, znam da je milicioner bio”, kazala je ona.
Ispričala je da je Hamzić dolazio kod nje i tražio pare da bi izveo njenog supruga iz zatvora u Zenici. Iako je dala 500 maraka, Hamzić nije pomogao suprugu, pojasnila je svjedokinja. Kasnije je njen suprug prebačen u kasarnu u Visokom.
Njoj je predočena izjava iz istrage u kojoj nije spominjala Hamzića i novac, na šta je svjedokinja rekla da se ne sjeća. U drugoj izjavi je, kako je pročitano, navedeno da je dala Hamziću novac kako bi dobila potvrdu da posjećuje supruga. Tu potvrdu nije dobila ali je od Hamzića, prema izjavi iz istrage, dobila informaciju da je njen suprug u Visokom i išla mu je u posjetu.
Bajić je na ročištu odgovorila da ni jednom nije išla u posjetu.
Suđenje se nastavlja 8. maja.
