“Druga bitna stvar je što REM ovaj put neće moći da obustavi postupak u slučaju da ne može da postigne većinu u toku svog glasanja, kao što je učinio prošli put, već će morati da odluči o suštini stvari, odnosno o pitanju da li Happy televiziji treba izreći mjere ili ne”, navodi Radović.

Prema rješenju suda, REM je dužan donijeti odluku u zakonskom roku od 30 dana, ali Radović objašnjava da je taj  rok “instrukcioni” i da ne postoje jasne sankcije ukoliko ga ne ispoštuje.

U emisiji Happy TV-a “Dobro jutro, Srbijo”, voditelj Milomir Marić i gost su ranije rekli, između ostalog, da su logori u Prijedoru bili “otvorenog tipa, iz kojih su ljudi mogli izlaziti”, a pokazujući na fotografiju logoraša Fikreta Alića, kazali su da je on “mršav od tuberkuloze”.

Satko Mujagić je, zajedno s Fikretom Alićem i Udruženjem logoraša “Kozarac”, u prijavi REM-u protiv Happy televizije tražio da se sprovede postupak zbog povrede obaveza koje se odnose na programski sadržaj, te izrekne upozorenje.

Nakon što je REM donio odluku o obustavljanju postupka zbog nemogućnosti postizanja glasova većine, a bez iznošenja argumenata, oni su tužbu podnijeli i Upravnom sudu Republike Srbije. Više od dvije godine nakon tužbe, sud je donio odluku u njihovu korist.

“Dobili smo važnu bitku, iako nismo dobili čitav proces. Jako je bitno što je Upravni sud, iako se nije očitovao o meritumu, rekao da REM nije ispravno postupio i nama je praktično odobrio našu tužbu”, kazao je Mujagić, jedan od bivših logoraša za koga je ovakva odluka srbijanskog suda velika satisfakcija jer su “u Beogradu dobili jednu važnu bitku o logorima u Prijedoru 1992. godine”.

Mujagić dodaje da očekuje pozitivnu odluku REM-a i javno izvinjenje Marića svim bivšim logorašima i porodicama ubijenih i nestalih u Prijedoru.

“Marić sada mora ići da se brani, a i mi ćemo konačno imati priliku da se očitujemo, jer su nas ranije doveli u situaciju da je Marić bio na ročištu na koje mi nismo ni pozvani”, kazao je Mujagić.

Detektor je pokušao kontaktirati Happy televiziju i voditelja, te REM koji nisu odgovorili na upite do objave teksta.

Upravni sud Republike Srbije je dvije godine kasnio s odlukom kojom je obavezao REM na ponovno odlučivanje, te je i sam isplatio odštetu bivšim logorašima i Udruženju logoraša “Kozarac” zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

“Meni od početka nije stalo do novca, nego do moralne satisfakcije, da se prekinu širiti neistine o logorima u kojima je ubijeno stotine ljudi, to je bio naš cilj. Da se prekinu laži o Fikretu Aliću zašto je mršav, da logori nisu bili sabirni centri gdje smo mi tobože njima bježali u ruke da bismo bili spašeni, nego da su bili logori smrti”, kazao je Mujagić.

Neistine o logorima u kojima su smrtno stradali i brojni članovi porodica logoraša i poznanici nedopustive su za njega, zbog čega ga ne umara borba za pravdu koju vode već treću godinu.

“Jako je bitno da smo dobili i tu novčanu kompenzaciju, jer smo pokazali da se kao građani možemo izboriti za prava, pa i u Srbiji, gdje se te neistine šire”, poručio je.

Advokat Radović objašnjava da se odšteta zbog odugovlačenja postupka, odnosno kršenja prava na suđenje u razumnom roku, prema praksi sudova u Srbiji, dobija automatski pa je tako došlo do isplate Upravnog suda.

Činjenice koje je Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) utvrdio za Prijedorsko-banjalučku regiju utvrđene su u 12 presuda, što je najveći broj predmeta koji tretiraju pojedine regije. Svih 12 presuda obuhvataju grad Prijedor.

Prema presudi Miroslavu Kvočki i ostalim, krajem aprila 1992. godine Krizni štab u Prijedoru otvorio je tri velika logora: “Omarska” – na mjestu bivšeg rudnika željezne rude površinskog kopa, ispred istoimenog sela, “Keraterm” – u prostorijama fabrike keramičkih proizvoda, i “Trnopolje” – kompleks zgrada u istoimenom selu. Kroz logore je prošlo više hiljada zatočenika, a ubijeno ih je nekoliko stotina.

U presudi Momčilu Krajišniku navedeno je da su srpske vlasti 1992. godine u općini Prijedor nesrpske civile držale zatočene u 58 zatočeničkih i sabirnih centara, a pet od njih smatrali su se centrima za duže zatočenje – “Keraterm”, “Trnopolje”, “Omarska”, policijska stanica u Prijedoru i komandno mjesto u Miskoj Glavi.

Fotografija Fikreta Alića, s mršavim licem i izbočenim rebrima, na kojoj je okružen drugim zatvorenicima u logoru, postala je jedna od najprepoznatljivijih slika iz rata u BiH.

On je ranije za Detektor ispričao da se nikad nije oporavio od onoga što je preživio u logoru – “čovjek iza žice”, kako je postao poznat u BiH, zadobio je trajno oštećenje bubrega tokom dvomjesečnog zatočeništva u “Trnopolju”.